Narodno pozorište Sarajevo poziva diplomirane glumice i glumce, te studente i studentice završne godine odsjeka Gluma Akademije scenskih/dramskih/izvedbenih umjetnosti na workshop/audiciju za predstavu po tekstu W. Shakespearea Romeo i Julija koju će držati rediteljica Lee DeLong, a koja će se održati u Sarajevu u periodu od 1. aprila do 6. aprila 2024. godine.
Workshop/audicija namijenjen je prvenstveno odabiru glumica i glumaca koji će raditi na predstavi. Konačna podjela bit će objavljena na kraju workshopa.
Predstava će se raditi u Narodnom pozorištu od 8. aprila do 27. maja 2024., kada je planirani datum premijere (prva repriza planirana je za 28. maja 2024.) Kako se radi o predstavi koja nastaje u procesu proba, zahtjev rediteljice je da su izabrani glumci na raspolaganju sve vrijeme proba, bez termina zauzeća. Molimo vas da ovo posebno razmotrite prije nego se javite na workshop.
Za workshop je potrebno pripremiti:
1. Pjesmu u trajanju do dvije minute, sa ili bez pratnje. U koliko imate pratnju potrebno je da obezbijedite muzičara ili donesete vlastiti instrument. (Obezbijedit ćemo klavir).
2. Šalu ili vic u trajanju do tri minute.
3. Donesite najmanje tri promjene kostima: potražite odjeću koja je prevelika, premala, previše kiča, previše blještava, previše izašla iz mode… (pretražite ormare svojih djedova i baka). Svi moraju imati šešir ili periku.
Ako imate vještine poput žongliranja, akrobacije, plesa, glazbenih instrumenata, mačevanja itd. možete ih predstaviti. Molimo vas da donesite sve što vam je potrebno za obavljanje tih vještina.
Prijave sa kratkim CV-om (sa fotografijom) se primaju na mail drama@nps.ba do 10. 3. 2024. u 10h.
Narodno pozorište Sarajevo ne može snositi troškove puta, niti smještaja za učesnike i učesnice workshopa/audicije koji dolaze izvan Sarajeva. U slučaju da u konačnoj podjeli za predstavu bude izabran glumac/glumca koji dolaze izvan Sarajeva Narodno pozorište ne može snositi troškove puta, dnevnica ni smještaja tokom probnog procesa, niti kasnijeg izvođenja predstava. Angažovanim glumicama i glumcima izvan ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo bit će ponuđen honorar za pripreme i reprizna izvođenja.
Lee DeLong se bavi pozorišnim klaunom i predstava će u potpunosti biti rađena sa klaunovima. O radu na klaunu Lee DeLong kaže sljedeće:
“Klaun je najautentičniji od svih stilova pozorišta. Budući da je klaun zaista sam glumac, nema maske iza koje se može sakriti i ne može se lagati. Nema trikova iz torbe na koje se glumac može osloniti. On je sam, gol, osim svoje eksplodirane persone, klauna. On je, možda, uvećani on sam. Djelo koje nastaje sa klaunovima je nevjerojatno autentično jer je svaki klaun rođen iz pojedinog glumca i poput snježnih pahuljica, ne postoje dva slična; iako, dok ih gledamo, možemo prepoznati vrste ljudi, možda gotovo arhetipove. Klaun je potraga za onim što je ljudsko. To je potraga za umjetnikovim jastvom, sam materijal koji umjetnik koristi kao glumac – iako u klaunu nema glume, samo bivanje. Svijet klauna suprotan je tragediji; klaun živi u ljudskom svijetu, ali ne može se protezati dalje od melodrame. Iako se veliki klaunovi mogu naći u Shakespeareu, njegovo pozorište nije pozorište klauna. Povezati se sa ovom naivnošću, bazičnom iskrenosti, ključna je za sve glumce. Izgubiti strah od toga da budeš smiješan veliki je korak za glumce, a njegov rad zauvijek je obogaćen tim korakom. Budući da klaun nema prošlost i budućnost, on postoji samo u trenutku, što je osnovni princip svih dobrih glumačkih vještina. Svaka glumačka metoda svodi se na to, od Stanislavskog do Sanford Meisnera, sve metode ovise o tome da su glumci ovdje i sada. Klaun čak ni ne postoji ni izvan ovog najsitnijeg vremenskog okvira. Otkrivanje stila klauna obogatit će sav glumački stilski rad, od tragedije do apsurda.Kroz niz specifičnih, progresivnih vježbi, glumac je izazvan da sve dublje i dublje kopa po sebi kako bi otkrio i/ili poboljšao svog klauna. Vježbe su u početku solo, da bi, kako se stiču određene vještine, prerasle u duete, tercete i više. Ja se stvaram klauna, već vodim glumca da ga pronađe. Publika se smije klaunu jer u njemu prepoznaju sebe, ali su superiorni u odnosu na njega i tako mu se mogu smijati. Crveni nos klauna, najsitnija maska na svijetu, omogućava da se desi distanciranje. Za glumca nos je štit od bilo kakve psihološke vezanosti sa vlastitim emocijama ili reakcijama javnosti; a za publiku maska dopušta svakom pojedincu da sebe gleda sa bezopasnom podsmijehom. Mnogo je sjajnih glumaca koji nisu klaunovi, ali nema velikih klaunova koji nisu sjajni glumci”.
