Autor: Sulejmanović Halil Izvor: www.ioutofthebox.wordpress.com
Možda mi balkanci u genima nosimo nesposobnost da se uhvatimo u koštac sa svojim problemima, ali zato itekako gajimo genetski modificiranu mržnju u različitostima koja, opet iskreno govoreći, proizilazi iz naših bizarnih i nejasnih razloga.
Ne voljeti nekoga, i ne slagati se sa nekim, pa bio to i komšija nije zabranjeno. Zabranjeno je ne voljeti nekoga i odgurivati ga od sebe zbog njegove nacionalne pripadnosti. Brzo mi, gospodo „različite nacionalnosti balkana“, zaboravljamo da nije uvijek pomagao bošnjak bošnjaku niti srbin srbinu, kao ni hrvat hrvatu, kada je bilo najpotrebnije. Svakako treba uzeti u obzir da ne voljeti, ne znači mrziti. Naša ubjeđenost u netrpeljivost nije slijepa ulica, otvorena mogućnost našeg zajedničkog života je Bosna i Hercegovina. Upravo tako, pravoslavci, katolici i muslimani, politički i historijski gledano, Bosna i Hercegovina je idejno svetište suživota i tolerancije.
A sva ta tolerancija mora biti na uštrp plemenske podjeljenosti – koju smo, očigledno, kao takvu prekopirali od indijanaca, znajuči da smo mi balkanci vrli poznavaoci indijanske historije – te vjerske tolerancije naspram jednobraznosti i konzervativnosti. Jedno je sigurno, što prije shvatimo da niko nije isti, ali da pri tome ne znači da nas različitost udaljava, bolje nam se piše.
Zbirka ratnih zbivanja, kao neizostavno štivo, dovode nas do spoznaja surove realnosti gdje su mnogi građani Bosne i Hercegovine pali pod uticaj huškačke miloševičke propagande da prezru domovinu za koju su se naši preci borili. Naravno, ako još uvijek ima onih koji će priznati da mi nismo ni prvi, a vjerovatno ni posljednji, koji su krv svoju prolili za ovo malo Bosne koju danas imamo. Činjenice govore samo jedno, majka stanovnika bosanskih nije Srbija, niti je to ikada bila, ali ni biološka majka ne može pružiti ljubav ukoliko joj okrenete leđa i odbijate ljubav koja vam se nudi. Bosna je duša i tijelo koje je narodima balkana dalo utočište stoljećima. I dok u srednjem vijeku Srbija nije bila Srbija nego mala vazalna kneževina Raška naši preci su, ovo parče balkanskoga raja, branili svojom krvlju i životima. Nijedna velika sila nije zaobišla naše prostore, pa tako vjerovatno nijedna neće.
U očima drugih većinom smo bili trn u oku, ali zajedno jedan veliki trn u oku, niti bosanski, niti srpski, niti hrvatski trn. I kada su kroz sve te navale svi oni pokušali da nas izbrišu sa mape svijeta narodi Bosne i Hercegovine držali su se kao jedan. Povrh svega, na kraju smo željeli da izbrišemo jedni druge. Bosna je bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali ne Srbije, niti će to ikada biti. Krenuvši od Stefana Nemanje, preko Dušana Silnika, do Slobodana Miloševića, mnogo toga ima da se kaže o Srpskim pokušajima, na žalost svih njih a na sreću svih nas razumnih, ostalo je na pokušajima.
Pokušaj ne bi trebao biti shvaćen olahko. Skupa je to cijena svakog pokušaja jedne individue slijeđene stadima praznoglavih i na oba zdrava oka slijepih pristalica njihovih pokreta. Velika Srbija nije postojala, niti postoji, i realno gledajući Srbija treba da prestane težiti ka osvajanju i/ili pripajanju Bosne, Srbija treba da teži linearnom direktno proporcijonalnom napretku obaju državu u zaštiti građana i historije, te zajednici baziranoj na ravnopravnosti i različitosti u isto vrijeme.
Nauka različitog
Bosna i Hercegovina može, i treba, da predaje časove različitosti Srbiji. Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina je multukuturalna cjelina stoljećima iza nas. Stoljetne tradicije nisu nastale preko noći, kao što se to kaže u narodu, bosanstvo se gradilo na suživotu različitih vjerskih tradicija i konceptualno se izgradilo kao kapacitetni među-prostor sposoban da apsorbira ljude različitih etničkih, kulturoloških, pa i već pomenutih vjerskih, tradicijskih karakteristika.
U drugu ruku, nažalost, srpstvo je po mnogo čemu od davnina isključivalo različitost i zagovaralo jednobraznost. Sarajevo je sve ali najmanje košmar, kako ga neki nazivaju. Sarajevo je balkanski Jeruzalem. Sa sigurnošću možemo reći da postoji nevidljiva ali osjetna linija negdje na Sarajevskim ulicama gdje se naše ljudske raznolikosti spajaju i grade niti srpski, niti hrvatski, a niti bošnjački nego naš zajednički, neuništivi i nadaleko poznati zid prkosa. To je onaj isti prkos grđen i uzdizan, možda i dosta neshvaćen, ali mnoštvo puta opjevan. Sjetiti ćemo se svi poznate priče ali i još popularnije pjesme Sarajevske rok grupe Zabranjeno Pušenje, priče o Bošku i Admiri. Bosna, kao takva, je srce Balkana. Da li ijedna tuga, suza i posljednji udisaj trebaju pasti u zaborav. U svom tom đumbusu raznolikosti, uveliko omalovažavanom ali uistinu jedinstvenom, Bosna pruža utočište geografski, jezički i etnički centru Balkana, dok su naši susjedi istočna i zapadna periferija po nekada tako blizu a nekada miljama daleko.
I uvijek postoji ona crta budućnosti koju mi balkanci zovemo „ako“. Pa istinski, ako i samo ako se muslimani, katolici i pravoslavci našeg podneblja jasno odluče za istinski suživot, od kakvog nas uistinu samo sami mi dijelimo, u Bosni i Hercegovini, skoro pa neizostavan je pozitivan i blagoslovan odraz na kompletnu regiju.
Barbarska politika
Bosna i Hercegovina svakako da postoji. Nadasve, kao zajednička nije izgrađena upotpunosti. Barbarska politika kroz sva ratna dešavanja pa i godinama poslije, pokušavajući da dokrajči čak i ono preostalo jedinstvo u nama, ustrajava u pokušajima da raskomada Bosnu i Hercegovinu. Entiteti su teritorijalna razgraničenost samo na mapi. U stvarnosti, to su etno-religijske cjeline, predstavljene kroz politike aparthejda i podjeljenosti, kao željeni ishodi i kao takva ideja prenošene već decenijama nakon Dejtona. Od države kakvu pamtimo Dodik i društvo, uz pomoć saveznika dubokog džepa i zatucanog uma, ne posustaju u izgradnji genocidne paradržave, vjerski isključive, Republiku Srpsku. Kao da nama treba daljnja podjeljenost.
U onome što zovemo Federacijom Bosne i Hercegovine uspostavljena je vlast, što kroz Dejtonski mirovni sporazum nametnuta što naknadno istančana, Hrvata i Bošnjaka. Čak ni prijeratni nadrealisti sa Karajlićem, Đurićem i Đozićem nisu mogli predvidjeti nadrealizam bosanske svakodnevnice u kojoj se djeca odvajaju u školama, kao što je to bio slučaj segregacija sa Afro-Amerikancima u Sjedinjenim Američkim Državama kroz XIX stoljeće, izmišljaju jezici i akcenti koji nas odvajaju od najbližih komšija, jer zaboga oni nisu „naši“, i označava teritorija koje’kakvim religijskim obilježjima, baš kao u prirodnom životinjskom svijetu u kojem to životinje rade, može se čak reći, i na mnogo diskretniji način.
Prva pomisao razumnog ljudskog bića, spremnog da u potpunosti shvati i izanalizira ovaj tekst, bila bi bezizlazna situacija. I uistinu, iz perspektive kakvu imamo u 2015. godini, ovo i jeste bezizlazna situacija. Istinski, šah-mat pozicija. Možda prava luđačka košulja može i da se podere po šavovima, ali Dejton je uistinu dobro skrojen.
I ukoliko želimo izlaz, prvo ga trebamo tražiti u nama. Prije svega, naš Theseus treba da budu mladi ljudi. Iz ovog stanja, koristeći mlade i edukovane snage, preko ukidanja entiteta, kao ratne zaostavštine, i izmjena Ustava, kao najvećeg akta države koji podsjeća na labirint sa ne jednim nego više Minotaura koji vrebaju u mračnim prostorima dobro poznatim samo njima.
Husein kapetan Gradaščevića, u dialogu sa Turskim beglerbegom jednom reče:
Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane – reče beglerbrg.
Jesam beglerbeže, jer ste zulum činili po Bosni! – odgovara Husein-kapetan.
A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?
Nemam ništa, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjačku, imam, beglerbeže!
Šta bošnjačku, i u Bosni !
Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će.
Ima Bosne beglerbeže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, biće i poslije Vas.
Autor: Sulejmanović Halil
