Kako te samo, o Bosno, ovo dušmansko a ne insansko ljudstvo u tebi izjeda. Teško nama sa nama ovakvima, neukim a grlatim, sitim a halapljivim. A šta bi tek da smo gladni i žedni koliko tvrdimo da jesmo, i da smo kojim slučajem naukovani koliko nismo. E u kakvu bi smo tek onda sebe propast odveli, o dušmani samima sebi.
Kada je demokratija, još u Vestvaliji (Westphalia) definisana, gradila se i bazirala na slobodi. Slobodi svega onoga čega nam danas ne manjka. Uistinu, oni svjesni će reći, slobodu zloupotrebljavamo i imamo je i previše nego nam ide u korist. Prosudimo sami. Ta ista sloboda nam dopušta da punim plućima udahnemo zrak a izdahnemo emociju. Svaku emociju transformisanu u misao i riječ, ili slovo na papiru. U krajnjem slučaju, na facebook-u. Ta riječ nam dozvoljava da diskutujemo, obaviještavamo, komuniciramo, i šta sve ne ostalo. Da li nam dozvoljava da osuđujemo i razapinjemo na križu srama? Da li nam sloboda govora daje za pravo da je zloupotrijebimo i da budemo i žandari i kadije? O ne, zemljaci i sugrađani, postoje drugi načini da iskažemo nezadovoljstvo pravosuđem i radom istoga osim natpisa na socijalnim mrežama. Nezadovoljsto “keljemendijevskim SBBom”. Bakirovom i Sebijinom “ljubavlju kroz direktorstvo”. Postoji mnogo boljih načina da se iskaže bol i saučešće za smrt nevinog čeljadeta Mahira bez da se osuđuje i prije nego sudski postupak otpočne. Mahira ništa vratiti neće! Pravde nema, barem ne na ovome svijetu, a pravo je sporo ali učinkovito. I meni je to sve sporo. I spora mi je sugrađani moji i sugrađanke moje reakcija naša na ispade i prijestupe političkih stranaka i lidera naše bosanske tamne scene, naše ljevice i desnice, koji nas vode u propast. A zašto nas vode tamo? Vode nas jer smo im mi to dopustili. Danas pljujemo a juče i sutra glasamo? I kako to mi glasamo, zapitajmo se? Da li ćete i mene sada razapeti i osuditi ako kažem da smo mi najutreniranije ovčije stado ili jato golubova pismonoša? Drugi nas vode a mi slijedimo. Kratko i jasno. A toliko nam prostora za građansko manevrisanje ostavljaju, ili bolje reći za toliko sredstava djelovanja znamo, da nam je socijalna mreža prva stanica za ukrcavanje na svaki voz u našem životu. I dok smo nekada pisali dnevnike i njih dobro skrivali od očiju javnosti i okoline, sada sa ponosom te iste stvari javno obznanjujemo. Jer to je trend, reklo bi se. I onda se upuštamo u nebrojena “razglabanja” o zakonima, politici i pravdi bez ikakve kompetentnosti. Jer to je ono što oni, ovi što nas vode, žarko žele. A mi, vođeni, im olako dopuštamo. Želite im dopusititi da vide svaku vašu pisanu riječ i da nas vide podjeljene u temama aktuelnih zbivanja i crne hronike, gdje će ti isti iskoristiti naše traumatiziranje za onaj najstariji “zavadi pa vladaj” trik. Očito i ne razmišlja bosansko društvo mnogo o tome. Nama je najbitnije da budemo saslušani, da prepričamo ili čujemo prepričano. Mi ne pokličemo pred inovativnošću, nego pred tračem. Ne obaziremo se na uspjeh nego neuspjeh. Niti na ispunjenost, nego na prazninu. A svaka napisana riječ na socijalnim mrežama, toliko skupocjena i dragocjena o vrijednim temama kakve su aktuelne posljednjih sedmica, je jedna riječ praznine u nama samima koji te iste napišemo. Dok pišemo ne učimo, jer tada prepričavamo ono što već znamo. Budimo strpljivi, slušajmo, tako jedino možemo nešto novo naučiti. U Europi ne žive genijalci, nego slušaoci sposobni primjeniti naučeno. Ljudi koji uče iz knjiga a ne iz iskustava i vlastite patnje.
Bosnu i Hercegovinu volimo zašto? Jer nas pušta da se neometamo mješamo u tuđe živote, ili zato što je smatramo jedinom i pravom majkom i domom kako naših predaka tako i nas samih? Ja je volim za svu onu bol koju su drugi osjetili da bi je mi danas imali suverenu i samostalnu. Nezavisnu. Zato je volim, i zato je nikome ne dam. Ni Šaban je ne bi dao. Jel da? Ili možda Šaban još nije našao vremena da se pozabavi svojim patriotizmom. Admine sram da te bude. Opet facebook, zaista. Šteta, ali gdje smo tu smo. Uticati na masu je jedino ostvarivo u XXI vijeku putem socijalnih mreža. Tu su svi aktivni. Knjige još rijetko ‘ko čita, a ozbiljnim temama je zabranjeno pričati u društvu.
Autor: Sulejmanović Halil
