Noć, tiha, tamna.
Između četiri zida, sama sa mislima, i ovo malo sjećanja. Do sad sam mnogo naučila, pa čak i to da se sama nosim sa raznim stvarima, da je život kolo sreće. I da nikad ne znaš šta se može dogoditi. Danas jesi, sutra nisi. Zaljubiš se, sretna si, maštaš, sruši se sve, patiš, odboluješ, nastaviš dalje. A bio je moj Neko. Neko zbog koga bih pristala na sve, ijednog pitanja. Često sam ga spominjala, zamišljala u raznim situacijama. Jedva sam čekala dan kada ću ga ponovo vidjeti. U svakoj situaciji sam ga spominjala, pronalazila u svakoj pjesmi, slikala ga svojim bojicama, toliko šarenim i razigranim, po prvi put u životu. Valjda to tako ide, onome ko je zaljubljen sve je šareno, veselo, nema mjesta za tugu. Imala sam više razloga za smijeh, a najslađi mi je bio onaj iznenadni, kada sam sama negdje, na stanici, u busu, ma nebitno gdje. Činilo mi se da ružne stvari ne postoje, baš zbog toga što se dešavalo, ili ih nisam primjećivala, ili sam ih zaobilazila. Bio je to jako dobar osjećaj, i nisam željela da mi iko to pokvari. Jedan pogled je učinio čudo. I nekako je sve krenulo na bolje. Ni sama nisam vjerovala. Tih nekoliko mjeseci je bilo nešto najljepše u mom životu. Bila sam sretna ja, a i svi oko mene. Svaki dan je imao svoje značenje, i nekako sam se uvijek plašila i razmišljala o tome šta ću ja ako on ode, moj Neko.
A kako sve na ovom svijetu ima svoj početak i kraj, tako je i mojoj sreći iznenada došao kraj. Sve bude i prođe.
Koga god sretnemo, bude nam lekcija. Najbolje je oprostiti i nastaviti dalje. Opraštam tebi što si me odbio. Što se nisi ni potrudio da barem razgovorom riješiš sve. Opraštam ti ignorisanje. Prihvatila sam situaciju u kojoj se nalazim. Oprostila sam ti i čekanje, godinu i mjesec dana dugo. Opraštam ti svo izgubljeno vrijeme. Jer, možda je moglo biti i bolje, ali nije. Opraštam ti i to što nikad nisi bio moj. Opraštam ti što mi nisi dao šansu da se pokažem u najboljem svjetlu. Opraštam ti one proplakane noći, i one teške suze koje su ostale u očima. Opraštam ti leptiriće u stomaku, i klecanje koljena. Opraštam ti drhtanje glasa. Opraštam ti što mi nisi dopustio da te volim. Opraštam ti tebe.A prije svega opraštam sebi što sam naivna. Opraštam sebi čekanje. Svega i svakoga. Opraštam sebi ono izgubljeno vrijeme koje se nikada vratiti neće. Opraštam sebi one suze. Opraštam čak i to što volje nemam. Opraštam sebi što se ne trudim dovoljno, jer ne vidim izlaz iz ovoga. Opraštam i to što sam dobra, što sam osjetljiva. Opraštam i to što nisam sretna. Opraštam sebi sebe. Jednog dana mora biti bolje, naprosto mora.
“…jer ko oprosti, on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu…”
– Meša Selimović.
Autor: Elma Šehić
