Od trojice sinova bez kojih je ostala u paklu srebreničkog genocida, Hajra Salihović iz Biljače kod Bratunca, nakon 29 godina, pronašla je svega nekoliko kostiju 25-godišnjeg Nevresa.
Narušenog je zdravlja, srce majke s bezbroj ožiljaka već je moralo biti operirano, pa nije sigurna hoće li imati snage doći na dženazu u Potočare, da pored tabuta sinu prouči Fatihu.
– Kako izdržim, ja znam. Sad mi je gore nego kad sam tek iz Srebrenice došla. Isto k’o da je sada nest’o. Ali šta ću, ne može se nazor ni umrijeti – kaže Hajra.
Tokom rata izgubila je četiri člana najuže porodice, supruga i trojicu sinova.
Pad enklave
– Bilo nas je sedmero na početku rata. Ja i muž te petero djece. Muž mi je poginuo na liniji 13. novembra 1992. i ukopan je u Bratuncu. Nevres mi je bio 1970. godište, Samir 1973. i Sead 1974. Nijednog do sada nisam našla. Samo sad Nevresa, nekoliko kostiju. Hvala Bogu da mi je Samed barem doš’o, šta bih da nije. Godinu je bio u bolnici, bio je teško ranjen, a i danas ima geler u glavi, nisu mu ga smjeli izvaditi – priča nam Hajra Salihović.
Nešto me vuče zavičaju
U 77. godini života, uprkos bolnim sjećanjima, nešto je vuče zavičaju, pa se najljepše osjeća u Biljači. Inače je kod sina Sameda u Živinicama, gdje je bliže ljekarima, pa ima nekoga ko će je paziti. U Biljači je s jetrvom Begunom, kojoj su zlikovci ubili muža, sina, trojicu braće, te više od 30 članova porodice.
(avaz.ba)
