Zaim Muzaferija je bio jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih filmskih, televizijskih, pozorišnih glumaca i poeta.
Radio je kao profesor njemačkog i francuskog jezika, a u svojoj karijeri ostvario je brojne i značajne uloge u bosanskohercegovačkoj kinematografiji.
Za tu ulogu nagrađen je na filmskom festivalu u Puli.
Svojih 60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije 1001 bošnjački dan. U svom posljednjem intervjuu, definisao je 60 godina rada rečenicom “Moj krug se zatvara”, a četiri mjeseca poslije, preminuo je na današnji dan, 5. novembra 2003. godine u Visokom.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, bavio se i pisanjem poezije, a vodio je i dnevnik, te recitovao poeme širom svijeta, u Londonu, Milanu i Nurnbergu.
U Visokom i danas ima manifestacija “Dani Zaima Muzaferije”, gdje se održavaju pozorišne predstave, okrugli stolovi, te najave i premijere filmskih uradaka u Visokom.
“To je bilo kad je Bog prvog čo’jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i… i ženu mu stvorio. Samo, u nekak’e jabuke da ne diraju. Eto, biva ‘vako, to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo”, rekao je Zaim Muzaferija u filmu Ovo malo duše.
Dedo Jusuf na pitanje “I šta je bilo?” odgovorio je “Al’ ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, je l’, naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o’tada se čo’ek pati, živi i mre kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene.”
(radiosarajevo.ba)
