Sarajevski voz nekima je više od prijevoznog sredstva – budi emocije na neko lijepo vrijeme u kojem se nije toliko žurilo, bitno je bilo uhvatiti voz, pa kad god se stigne na odredište.
Čitale su se knjige u vozu, smijalo se, smišljale se smicalice kako nasmijati raju, gledalo se da li se neki lokalni mangup nakačio na kraj voza kako bi izbjegao konduktera…
Nažalost, danas baš i nije tako, nepravedno je voz kao prijevozno sredstvo zanemaren. Manje je putnika, nego što je to nekad bilo, ali ima napretka, ipak se radi da se mnoge linije vrate i građanima omoguće simbolične cijene karata.
Jedna od tih, na radost mnogih, linija Sarajevo- Podlugovi-Sarajevo – vraćena je i saobraća svaki dan po rasporedu Željeznica FBiH koji je tačan.
Da je uistinu tako, uvjerila se ekipa portala Radiosarajevo.ba koja se sa mašinovođom provozala do Podlugova i u ugodnom razgovoru saznala kako izgleda biti mašinovođa i sa čime se sve susreću.
Malo je poznato kroz šta sve prolaze same mašinovođe tokom upravljanja vozom. Ames Muratović, mašinovođa otvorene pruge koji taj posao radi 35 godinu ispričao nam je kako je postao mašinovođa, kako je nekad bilo, a kako je sad.
“Zanimljivo je to, ja sam završio osnovnu školu Ognjen Prica, to je tada bilo top. Poslije završene osnovne, išao sam da se upišem sa značkom u Građevinsku školu da bi kasnije nastavio fakultet i bio arhitekta. Međutim, babo me odveo ko’ da ću se izgubiti, to je tad tako bilo, kad je prošlo sve i upisni rok, ja nisam primljen. U tim godinama je meni to bio rez samo takav, ja ne mogu da shvatim, tad su djeca iz škole Ognjen Prica bila prioritet što se tiče kvaliteta đaka za upis, međutim, otac kaže poslije izvjesnog vremena, bil’ ti htio da budeš tehničar vuče mašinovođa, pa poslije ganjaj ako hoćeš fakultet”, prisjeća se mašinovođa Muratović za portal Radiosarajevo.ba i nastavlja:
“I kontam ja hajd’, nosio sam sivo bijelu diplomu, onu pravu, ne ono iz Nadrealista, i ja sam htio to da predam, kažu ne treba, dovoljno je svjedočanstvo, kad prošlo mjesec dana, prozivali me u srednjoj Građevinskoj, al nisam se htio vratit, već mi se svidjelo i raja, a ovdje je opširno gradivo, svašta ima, osnova elektrotehnike, vučena vozila…vrlo je interesantno”, priča mašinovođa Muratović.
Iako voz kreće u jutarnjim satima u tačno određenim terminima propisanim voznim redom, mašinovođa mora doći znatno ranije, prije svih, prije putnika i postaviti kompoziciju na peron sa kojeg je planiran polazak.
“Da bi postao mašinovođa, to je posebno zanimanje, to ljudi kod nas ne razumiju, izuzetno je zahtjevno, i što bi jedan kolega koji je otišao u penziju rekao: časno zanimanje, koje iziskuju mnogo truda i odricanja. Moja smjena je 12 sati, nekad i 24 sata, sa pauzom od 6 sati. Jutros sam u 4.00 sata počeo smjenu, i mi podliježemo beneficiranom radnom stažu, vrlo je odgovoran posao. Ovo što ja vozim je vrijednosti oko 15 miliona KM, o odgovornosti i putnicima da ne pričam”, pojašnjava mašinovođa.
Ističe kako je danas problem naći radnu snagu, kadra nema, a i edukacija nije kako je nekad bila.
“U naše vrijeme nekad je išlo etapno, sve si serije morao da voziš, da imaš iskustvo i znanje, ideš od dizel manevarskih malih lokomotiva da bi došao do eketričnih lokomotiva, vozova, elektromotrnih itd, pa da položiš, pa tek da voziš. Sad imamo problem, nekad je bilo sistematsko školovanje, pratilo se koliko treba kadra sljedeće godine, koliki odliv snage, pa da se namiri, dok sad to nema, ne prati se potreba tržišta. Trenutno imamo problem sa ljudstvom, za nekoliko godina upolovit će se kadar, školovanja nema nikako, jer nema ko da naslijedi. Školovanje za mašinovođu traje prilično, da bi došao u fazu da samostalno voziš”, priča mašinovođa za portal Radiosarajevo.ba.
Istakao je i zanimljivu činjenicu koju vjerovatno mnogi nisu znali:
“BiH je bila sigurno među top četiri u Evropi sa signalizacijom, telekomanda i automatski kružni blok. Mi smo jedni drugima otvarali signale, ja sa ovim vozom regulišem saobraćaj ovom slijedećem što ide, u svakom bloku može biti jedan. Odavde do Doboja ima kružnih signala, dakle u svakom bloku može biti jedan voz, jer je signalizacija takva, da ne može proći slijedeći voz, ako je jedan tu. Ako niste dobro signal posložili, voz neće krenuti, blokira te”, tvrdi mašinovođa i ističe da je nemoguće da mu se zadrijema dok vozi.
“Na svako 15 minuta morate pritisnuti komandu inače će doći do blokade voza, takav je sistem”, tvrdi mašinovođa.
S osmijehom na licu i sjetom u pogledu priča o svojim početcima, rutama koje su nekad bile, ali i putnicima na peronima.
“Vozio sam ja prije rata voz za Bihać, Banju Luku, Ploče… Zamislite, 21 godina i voziš sam brzi voz Sarajevo-Ploče, to je bio doživljaj, zvuči nelogično, ali se dešavalo sticajem okolnosti, po potrebi službe da sam moraš voziti. Jedna situacija je posebna, voz stigao iz Sttugarta i ja preuzimam za relaciju Sarajevo-Ploče, okrenem se da pogledam, peron pun, 1000 duša, to je baš bio doživljaj, prije rata se vozilo 100 km/h, začas se dođe, pa južna pruga Doboj-Ploče…”, priča Muratović.
Ističe kako je prije bilo mangupa koji su znali nasmijati raju, pa i konduktere i izbjegli bi da plate kartu.
“U starim vremenima bilo je putnika koji su znali na papučama da se nakače, posebno lokalni mangupi izvode kerafeke, cure su padale na to, a što će njega opalit bandera nema veze, a danas toga baš i nema. Narod se prije zabavljao smijao, smišljale su se smicalice da se svi nasmiju, sad nešta sve srknuto. Mi se vako između sebe zezamo, bude smiješnih situacija”, ističe Muratović.
Spomenuo je i problem smoga i magle u Sarajevu i kaže oduvijek je magle bilo i nije mu jasno što se danas svi tome čude.
“Ja ne znam odakle su ljudi došli. U Sarajevu su uvijek bile magle i ne može ih niko promijeniti. Doboj-Sarajevo sve kotlina, to je redovno i zna se spustit magla, mjesec dana neće maknut, ne vidiš metra. Prije rata sam ja vozio i automobil, ugasim svjetla, otvorim prozor i tražim liniju na cesti i pratim, a ne vidiš ništa, to je tako.
Pred rat sami iz Doboja sam sjeo na teretni voz i došao sam u Sarajevo, otpravnika nisam vidio od magle, vidio sam da nešto bljesne zeleno na metar, i to je to, bukvalno, ko da me neko donio u Rajlovac, takve su magle bile”, priča kroz smijeh mašinovođa Muratović.
Za kraj poručuje građanima koji žive na području Vogošće, Ilijaša i Podlugova, da se odluče na vožnju vozom na posao, kako bi se saobraćaj rasteretio, a i oni sami sebi olakšali, jer je red vožnje, prije svega pouzdan, tačan, ali i jeftin.
“Iz sela oko Ilijaša, ne znam koliko će stotina auta krenuti ujutro na posao, a neće vozom, samo u nas je to nešto, et’.. Prošao sam toliko tih gradova u sviejtu i ljudi idu vozom, kod nas neće. Naspe 20 KM i vozi sam u autu, pati se, traži parking, neće sebi da olakša…”, kazao je za portal Radiosarajevo.ba mašinovođa Muratović.
Kako je vožnja izgleda i šta nam je kazao mašinovođa, pogledajte u videu u nastavku.
(radiosarajevo.ba)
