Značaj Visokog u srednjovjekovnoj Bosni je neprevaziđen. Kulin ban, uz kralja Tvrtka I, najveći je bosanski vladar.
U periodu srednjovjekovne Bosne neupitna je uloga visočke doline. U Visokom, u njegovoj užoj i široj okolini, nalazi se na desetine lokacija koje su bile poprište političkog, kulturnog i vjerskog života naših predaka dobrih Bošnjana (Visoki, Podvisoki, Biskupići, Muhašinovići, Moštri, Mili, Čajangrad…). Današnje područje visočke doline, a ondašnje naselje Bosna bilo je središte života najeminentnijih predstavnika biskupije, bosanske crkve, raznih službenika, poslovnih ljudi iz Dubrovnika, domaćih trgovaca i bosanskih banova i bosanskih kraljeva. Značaj se postepeno gubio kada su Bošnjani, prije svega tražeći bolju zaštitu od nadolazećih vojski, odlazeći iz visočke doline pronašli utočište u višim, a time i skrivenijim predjelima lijepe bosanske zemlje. Nakon prve generacije vladara Bosne, potomci odlaze u Bobovac, a potom kratko u Jajce, grad u kojem je od ruke turskih osvajača skončao (1463.) posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Na kraju, Visoko i dolina rijeke Bosne su potpuno izgubili politički značaj dolaskom Turaka s ciljem da pokore srednjovjekovnu državu Bosnu.
Povijesni počeci bosanske države vezuju se za mnogo ranije periode, neminovno kao sjecište prirodnih puteva, bana Borića (1154-1163.), a zatim bana Kulina (1180-1204.) za vrijeme čije vladavine Bosna poprima reputaciju cijenjene zemlje koja još tada počinje da uspješno nosi epitete političke vojne zrelosti.
Kulin ban se prvi put spominje u pismu koje mu je u Bosnu namjeravao donijeti Teobald, poslanik pape Aleksandra III. Bilo je adresirano „Kulinu, velikom banu Bosne“, a počinjalo je riječima „plemenitom i moćnom mužu Kulinu banu Bosne“, piše historičar prof. dr. Enver Imamović (Korijeni Bosne i bosanstva). I danas spominjana izreka „od Kulina bana i dobrijeh dana“ svojevrsna je metafora ondašnjeg blagostanja u Bosni. Kulin ban je stolovao u okolini Visokog i bio je veoma značajan i možemo reći omiljen vladar. Bosna tada doživljava prvi procvat (kroz dugu bosansku povijest ekonomski i vojni procvat srednjovjekovne bosanske države se bilježi i za vrijeme vladavine bosanskog kralja Tvrtka I (1353.-1377.-1391.) koji je krunisan i ukopan u crkvi u Milima, Arnautovići, Visoko).
Povijesne knjige kazuju (Visoko i okolina kroz historiju: dr. Pavao Anđelić, dr. Ivo Bojanovski, dr. Borivoj Čović, mr. Brunislav Marijanović) da je krajem 12. stoljeća ban Kulin izgradio jednu crkvu, pretežno u predromaničkom stilu, na području visočkog sela Biskupići, Muhašinovići, Visoko. Samo podizanje crkve ne bi moglo poslužiti kao dokaz za lokaciju vladarske rezidencije, ali je, u svakom slučaju, karakteristično da je crkva podignuta u neposrednoj blizini kasnije poznatih dvorova bosanskih vladara i zbornog mjesta bosanskog državnog sabora (Moštre, Podvisoki, Mili).
Vladarske isprave (1326-1329., 1354. i 1356.) nesumnjivo govore o Visokom i njegovoj bližoj okolini kao najvažnijem centru tadašnje Bosne. Pisanja iz prve polovine 14. stoljeća u potpunom su odnosu sa, ne sasvim jasnim, izvorima ranijih vremena, stoga i ti raniji izvori dobivaju na svojoj vrijednosti, pa se čini opravdanim i zaključak da je kraj oko Visokog i najstariji poznati politički centar srednjovjekovne Bosne. Prof. dr. Enver Imamović taj period naziva vladavinom „prve generacije“ bosanskih vladara, isprva banova, a kasnije kraljeva.
Javna djelatnost bosanske crkve se, kako to sačuvani izvoru dokazuju, u svojim najvažnijim manifestacijama odvijala upravo u najužoj Bosni, dakle, na prostoru današnjeg Visokog i njegove okoline. Konkretno mjesto gdje je bila smještena crkva Kulina bana nije utvrđeno, ali se može računati sa dvije potencijalne lokacije. Prva od tih mogućnosti je područje Biskupića, gdje osim glavnog imena, postoji i vrelo sa nazivom Biskupova voda, veći kompleks zemljišta koji se zove Dvorište i zemljišni kompleks Šikulje, gdje se nalazi prostrano srednjovjekovno groblje i gdje je stajala, u svoje vrijeme, i crkva koju je sazidao Kulin ban. Zaključak da se negdje ovdje nalazio i biskupski dvor, a da je Kulinova crkva vršila i funkciju stolne crkve, izgleda logičan, ali ne i apsolutno siguran. Razlog je što se u dokumentu spominje i biskupsko imanje sa crkvom sv. Kuzme i Damjana u Milima, Arnautovići, Visoko, pa bi se tu moglo nalaziti i samo sjedište biskupa. Uprkos nedorečenosti povijesne i arheološke dokumentacije, prva mogućnost po dr. Ćiri Truhelki, izgleda vjerovatnija.
Podno sela Biskupići u Muhašinovićima, u proljeće 1893., na Tuštinoj njivi, vlasništvu porodice Šarenac, kasnije braće Jošić… pronađena je Ploča Kulina bana. Proučavajući Ploču, dr. Ćiro Truhelka priznaje da zbog oštećenja nije moguće pouzdano protumačiti tekst natpisa, ali je obrazložio da se natpis odnosi na jednu crkvu koju je Kulin ban sazidao, na koju je „pao grom“, što je bio razlog ponovne izgradnje i postavljanja „svog odraza nad pragom“. Proučavajući Ploču, historičar Imamović navodi da natpis kazuje „ovu crkvu je zidao ban Kulin…neka bog da Kulinu i banici Vojslavi zdravlje“. Pored natpisa na starom bosanskom pismu−bosančica, vidljivi i stilizirani krugovi sa križevima (najčešći ornamentalni motiv predromaničke umjetnosti).
Kako je Kulin ban svojevremeno važio za velikog vladara Bosne, pisao je i povelje koje su u to doba garantirale određene stavove vladara, kako bi danas kazali stavove zvanične politike. Kroz povelje ogledala se snaga vladara jer su takvi dokumenti značili političku moć oslikavajući sve odlike državnosti. Kroz prizmu učestalog, posljednjih decenija, povijesno neutemeljenog, spočitavanja tisućugodišnje državnosti Bosne i Hercegovine, treba istaći da teritorija i pismo, uz grb i novac, predstavljaju glavna obilježja jedne države. Sve nabrojano imala je srednjovjekovna Bosna.
29. augusta 1189. bosanski ban Kulin izdaje Dubrovčanima povelju o prijateljstvu i slobodi trgovine (vladar jedne zemlje na svojoj teritoriji dozvolio je narodu druge zemlje slobodnu trgovinu). Povelja je pisana starim bosanskim pismom−bosančicom i predstavlja prvu javnu ispravu pisanu živim narodnim jezikom u čitavom slavenskom svijetu. Iščitavanjem Povelje, tekst na bosanskom narodnom jeziku pisao je banov dijak Radoje, a na latinskom jeziku je pisao vjerovatno neki dubrovački notar. S obzirom da nema sumnje da je sjedište bana Kulina bilo u Bosni (naselju), tako je i ovaj najstariji pisani spomenik bosanskog jezika nastao baš u Visokom.
Povelja Kulina bana se najčešće spominje kao rodni list bosanske državnosti. Povelja to i jeste, jer pokazuje kolika je bila politička moć vladara Kulina bana i kako je tadašnja Bosna, kao teritorij, imala svoje zakone i reputaciju kod stranih državnika.
„U ime oca i sina i svetoga duha. Ja, ban bosanski Kulin, prisezaju tebi, kneže Krvašu, i vsim građam dubrovčam, pravi prijatelj biti vam od sele i do vika, i prav goj držati s vami i pravu viru, do kole sam živ.
Vsi Dubrovčane kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće, gdi si kto hoće krivati, gode si kto mine, pravov virov i pravim srcem držati je bez vsakoje zledi, razve što mi kto svojov voljov poklon, i da im ne bude od mojih čestnikov sile, i do kole u mene budu, dati im svit i pomoć kako i sebi, koliko re može, bez vsega zloga primisla, tako mi Bog pomagaj i sije sveto Evanđelije.
Ja Radoje dijak banj pisah knjigu poveljov banov od roždstva Kristova tisuća i sto i osamdeset i devet lit, miseca augusta u dvadeset i deveti dan, usičenje glave Ivana Krstitelja“
Povelja Kulina bana je napisana u tri primjerka (za koje se danas zna). Dva primjerka se nalaze u Palati Sponza, sjedištu Državnog arhiva u Dubrovniku (HR-DADU 7.3. Diplomata et acta 11. I 12. St., PP.6.), a jedan, za kojeg se pretpostavlja da je i originalni primjerak, nalazi se u Sankt Petersburgu u Rusiji. Na našu duboku žalost, vjerovati je da Bosna i Hercegovina, u skorijoj, ali ni u daljnjoj budućnosti, neće doći u posjed nijednog primjerka Povelje Kulina bana, kao što ni dosada ovdašnjim strukturama nije uspjelo dobiti „ni na posudbu“ ovaj neprocjenjivi dokument za povijest bosanske državnosti.
Kada je rođen i kako je skončao bosanski ban Kulin nije poznato. Malo ima i pisanih dokumenata, svega osam i jedan kameni spomenik. (Milan Karanović, Problem Kulina bana). Jedno je sigurno, bio je cijenjen ne samo u svome narodu, nego i kod stranaca. Kulin ban je bio bosanski, ali i viso(č)ki diplomata. Dubrovčani su 1235., prilikom sklapanja ugovora s banom Ninoslavom, tražili da se zakune „takvom kletvom kakvom se je ban Kulin klel“. Kako su djeca, u II polovini 19. stoljeća, učila o bosanskom banu Kulinu: „Narod je, djeco, zlompamtilo i dobropamtilo; ko mu učini vrlo mnogo dobra, ili vrlo mnogo zla, toga ime ostane blagosloveno, ili prokleto u njemu, dok je i njega. Koje je bolje i ljepše, znate sami, a da vam i ne reknem; pa i ako ne može svaki čovjek biti ban ili kralj, svaki može i treba tako da živi, da ostavi za sobom dobru uspomenu, kad umre, ili kako naš narod veli: ako ne možeš biti glavan i bogat, možeš da budeš pošten i dobar. Tako daklen pamti i spominje naš narod Kulina ili, kako ga on zove Kulena bana, i ako je 700 godina prošlo, otkako je na svijetu bio; a iz svih izreka, poslovica, pjesama i priča, što su se o njemu održale, proizilazi, da je narodu za zemena Kulena bana dobro bilo. Pa doista, za 24 godine njegovog vladanja bijaše naša Bosna sretna i napredna iznutra, a viđena izvana“ (Zehrudin Isaković, Kulin ban).
Po onome što je učinio za državu Bosnu, za naše pretke Bošnjane, pa i za nas Bosance i Hercegovce, sjećat ćemo ga se i uvijek spominjati „za vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana“.
(Visoko.co.ba / Arhiv / Redakcija)
