„Bosna ostaje urezana u kamenu i u nama, njenim potomcima. Dok ima nas, živjeće i ona. Kada nas više ne bude živjeće kamen. Nijemi svjedok vijekova. Bez riječi, bez oružja, bez daha. A ipak živ skamenjen, pričaće kamenim jezikom onima koji će znati da zastanu i poslušaju. Ljudi umiru, ali vijekovi ne umiru. Vrijeme ne umire. Djela ljudska ne umiru. I kada trag stopa naših nestane u vremenu, ostaju djela kao pečat našeg postojanja. Ostaje visoki kamen kao vječni zapis. Ovo je naša zemlja Zvjezdane moj “, pomilovao je podnožje kamena obraslo mahovinom.
„ Ovaj kamen koji ćuteći, prkosno odolijeva vremenu. Dokaz da je ćutnja jača i istrajnija od riječi. U njega su utkani radost i žal naših života. Sudbina hrabrih plemića bosanskih. Sve naše neizlivene suze i patnje koje nismo nikada oplakali. Jer smo, poput kamena, sve podnosili i podnosimo stoički. Uspravni, bez povijene šije kao i stećak koji su oblikovale naše ruke. To je naša sudbina. To je naša istorija. To su naši preci. To smo mi. Duh Bosne. Kameni vojnici vremena i nevremena. Ovdje ne počivaju samo naši dragi preci: očevi, majke, djede, bake, pramajke i praočevi naši. Naša slavna loza: naš stric Batić Mirković, te preslavni mu otac knez bosanski Mirko Radojević. Ovdje počiva duh i dah Bosne sine moj! “-Dubrovnik grad Nabožićki-Nataša Bartula.
Nataša Bartula pisac i autorica šest knjiga, živi i stvara u Kanadi, u Montrealu. Rođena je u ilijaškoj Ljubini u mjesnoj školi, u majčinoj biblioteci. Započela je studije srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je u Nišu, gde je diplomirala 1994. godine
Novi roman Nataše Bartule -Dubrovnik grad Nabožićki , i prema riječima same autorice, njeno najuspješnije djelo, čija je radnja smještena u samo srce Ilijaša, naš kulturno-historijski i prirodni biser Starobosanski srednjevjekovni grad Dubrovnik uskoro izlazi iz štampe. Iako smo i sami posjetom ovom magičnom dijelu našeg zavičaja zamišljali vitezove banove, vrle gospe u nevolji, Nataša je u svom novom djelu isplela priču fikciju izmiješanu sa stvarnošću smještenu u stvarni kutak i u stvarni historijski trenutak sa univerzalnom porukom o ponosu i ustrajnosti bosanskog čovjeka isklesanog i stamenog na stećku.
Iako već 26 godina živi u Montrealu, udata za Kanađanina iz Kvebeka, nostalgija je ono što je pokreće jer Kanada je maćeha i iako dobra nije rođena majka, kaže Nataša za Radio Ilijaš. U njenoj kući govore se tri jezika i kćerki Lari nastoji domovinu i svoje korijene približiti barem kroz jezik.
Sada nam izgleda nevjerovatno pisati o Nataši i njenoj majci učiteljici i tolikom životu koji je vrvio u njenoj rodnoj Ljubini, Domu kulture, nekadašnjoj mjesnoj školi, gdje se rodila i razvila ljubav za čitanjem i pisanjem. Nevjerovatno jer sa tog mjesta sada odzvanja tišina, a stana učiteljskog više nema.
Ljudska, iskonska je potreba čovjeka za povratkom pedlju zemlje iz kog je iznikao. Iz tih korijena izniče i potiče sve što čovjek nosi sa sobom ma gdje živio, počinje Nataša oriču za naš Radio.
Radio Ilijaš: Koja su prva sjećanja, a koja su najdraža koje nosite iz rodne Ljubine?
– Drago mi je što počinjemo ovaj intervju s pitanjima o sjećanjima, jer su sjećanja neizostavni, suštinski pratilac svakog čovjeka. Time su u mnogo čemu bitna za naš duševni i duhovni razvoj i uopšte za dobrobit našeg bića. Ukoliko su prijatna utoliko će čovjek kroz život biti zadovoljniji i ispunjeniji. Moja su radosna i raspjevana kao i gitara mog oca Marijana Bartule i violina mog strica Ilije Bartula. Ove zvukove i melodije jasno nosim u duši kao jedno od prvih sjećanja koja su vezana za moje djetinjstvo. Tu je i naš mali stan u školi u kom se čuje mamin zvonki smijeh, gosti- uvijek gosti, svakodnevno i po pravilu jedan tanjir više na stolu. Tati se kasnije pridružio i moj brat Boris koji je sa pet godina počeo da svira harmoniku tako da je muzika bila neizostavni dio naše porodice. Rođena sam u majčinoj priručnoj školskoj biblioteci. Odrasla sam u školskim učionicama u koje sam imala pristup i nakon nastave. Tu sam se formirala kao ličnost spoznavši vrlo rano da će knjige biti neizostavni dio mog života. Majčina ljubav prema književnosti pretočila se u mene kao rijeka koja je vremenom postala jedan od neiscrpnih izvora moje inspiracije. Naravno, veliki faktor svega što je vrijedno u meni izvire iz ljubavi koja je bila prisutna u našoj porodici. Kako ljubavi koju smo dijelili jedni s drugima tako i ljubavi koju je moja majka nesebično dijelila djeci i bližnjima, a, mogu zasigurno da tvrdim, i svakom koji je pokucao na naša vrata tražeći pomoć. Ako posijemo sjeme cvijeća na kamenu brzo će ga odnijeti vjetrovi. No, sjeme koje se posije u srcu i zalije ljubavlju vjetar ne može istrgnuti. Ono nađe put ka suncu i njegove latice stazu do čovjeka. To je ono najvažnije što ja nosim u sebi: ljubav prema roditeljima, bratu, rodbini, prijateljima, komšijama, prema rodnom ognjištu i pedlju zemlje na kom sam rođena. Ljubav bez vjerskih i nacionalnih predrasuda.
Iako ste odavno u Kanadi, Bosna i Ilijaš, Sarajevo i Ljubina ono su što vam ispunjava srce, kako u dalekom svijetu ispunjavate tu nostalgiju?
Nostalgija kao univerzalni pokretač ljudskih osjećanja odražava se i u mom novom djelu Dubrovnik grad Nabožićki. U ovom slučaju ona je utkana u ljubav prema kulturnoj baštini, istoriji i domovini. Iz te neraskidive veze i ljubavi izraslo je ovo djelo za koje mogu da kažem da je jedno od mojih najuspjelijih dosadašnjih djela u kome se tek sada jasno vidi zrelost i iskustvo dosadašnjeg rada.
Vrijedno ste radili i na svom novom romanu, koji je smješten upravo u biser naše kulturno-historijske baštine Starobosanski grad Dubrovnik, možete nam ispričati dio te divne priče smještene u stvarni trenutak, izmiješane fikcije i realnosti?
-Dubrovnik grad Nabožićki je istorijski roman u kome je ispripovjedana saga srednjovjekovne Bosne u njenom sutonu. Radnja počinje 1439. godine za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića, a završava se 1463. padom Bosne. Ovaj kraj obilježava i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića i odlazak kraljice Katarine iz Bosne. Starobosanski grad Dubrovnik, u romanu nazvan Dubrovnik Nabožićki, zauzima centralno mjesto. Na njegovom dulumu zemlje, ispod kamenih stećaka, sahranjene su važne istorijske ličnosti kao što su knez Batić Mirković te njegov otac knez Mirko Radojević. Njihovi potomci nose srž radnje u prikazu autentičnog vremena i događaja srednjovjekovne Bosne na izmaku snaga. Radaš Mirković izranja iz magle kao hrabri vitez koji daje živu sliku ovog doba kraljeva, plemića, dvoraca, viteških turnira te viteškog kodeksa patriotizma i časti. Paula Mirković je jedna od glavnih heroina: buduća supruga ovog viteza koja će snagom duha metaforično predstavljati snagu rodoljublja žene koja svoju ljubav prema domovini, kraljici, porodici i bratu zajedno s vjerom u Boga manifestuje u nesebičnom davanju. Kraljica Katarina Kosača Kotromanić, Paulina gospodarica i prijateljica, jedan je od najtragičnijih likova romana. Tužnu sudbinu udovice prati odvođenje djece u tursko ropstvo, tako da padom Bosne istovremeno gubi i djecu i domovinu. Važno mjesto zauzima i lik Mare Mišljenović, kao i prabake kraljice Katarine- Jelene Lazarević Balšić. Zahvaljujući razvijenoj psihologiji likova, roman jasno zaokružuje sliku ličnosti žena u srednjovjekovnoj tami. One karakteriziraju duboku odanost žene žrtve stečenu strogim patrijarhalnim odgojem. Junakinje koje se žrtvom izdižu na pijadestal pokazajući genetsku snagu izniklu iz ljubavi prema porodici, djeci i domovini. Muški likovi su takođe zastupljeni kao nezaobilazni akteri vijeka o kom govori roman. Počevši od vitezova Radaša i Miltoša, te kneževa i plemića ovog doba, pa do bosanskih kraljeva kao i despota i turskih sultana čija vladavina je obilježila ovo nemirno vrijeme. S buđenjem Dubrovnika Nabožićkog probudila se i srednjovjekovna Bosna. Ustali su vitezovi, kraljevi i kraljice. Progovorili su kameni stećci. Kameni spavači čija je dužnost da bdiju nad vijekovima izvili su svoje isprepletene rozete k nebu u uskrsnuću usnulog vremena koje je čekalo buđenje. Srednjovjekovni Dubrovnik inače potiče iz vremena Kulina bana, a pisani trag u kojem se on najranije spominje datira iz 1404. godine. Grad je srednjovjekovna tvrđava koja se nalazi na području naselja Višnjica, u opštini Ilijaš. U 13. vijeku područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo je staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći, u kojoj je Dubrovnik, zajedno s podgrađem, bio glavni politički centar ove župe. U vrijeme srednjovjekovne kraljevine Bosne, bosanski kralj je dubrovačkim trgovcima odobrio eksploataciju rudnika olova, zlata, cinka i ostalih dragocjenih metala. Dubrovčani su ovdje napravili utvrđeni dvorac u planini na stijeni, a narod je po vlasnicima ovaj grad i nazvao Dubrovnik. No vrijeme je učinilo svoje. Kako mnogi srednjovjekovni gradovi tako je i Dubrovnik bosanski pao u zaborav i zaspao ispod korova gustog šiblja, visoke paprati i šume. Ko zna koliko bi još trajao njegov san da nije bilo profesora Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovu časopisu Stećak, nakon podrobnog istraživanja i studiranja istorijskih izvora objavio članak Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni. Moj istraživački rad na ovom romanu uveliko je potkrijepljen stručnim i bogatim savjetima cijenjenog profesora Perice Mijatovića kojem se ovim putem iskreno zahvaljujem. Vremenom su se u ovaj projekat uključile i ugledne ličnosti poput vodećeg bosanskohercegovačkog arheologa Adnana Busuladžića. Tu su i međunarodni faktori kroz ICOMOS (Međunarodni savjet za spomenike i spomeničke cjeline) na čelu s dr. Vjekoslavom Sanković Simčić i dr. Elsom Turkušić kao i nadležne kantonalne institucije, te prof. dr. Edin Bujak, rukovodilac arheoloških istraživanja na ovom lokalitetu. Njegov najpoznatiji rezultat je Kopošićki plašt za koji se pretpostavlja da je pripadao Mirku Radojeviću, ocu velikog kneza bosanskog Batića Mirkovića, koji je bio knez bosanskog kralja Tvrtka I. Čuva se kao jedan od najdragocjenijih eksponata Zemaljskog muzeja BiH u sobi u kojoj je izložena i čuvena Hagada.
Koja je glavna poruka romana?
Što se tiče poruke kao i svi drugi istorijki romani tako i Dubrovnik grad Nabožićki služi da premostimo vijekove, da uvedemo današnjeg čitaoca u događaje iz prošlosti služeći se literarnom tehnikom u kojoj se prepliće stvarno i izmaštano. Na taj način možemo da sagledamo i razvoj društva kroz vijekove ali i promjene koje su dovele do savremenog doba. Ja sam u ovom romanu perom skicirala prošlost. Preplitanjem istorijskog i slobodom nadahnute mašte pisca, premostila sam vijekove, smjestivši se u srednjovjekovni lavirinit gdje sam proživjela tuge, radosti, ljubavi, tragedije kao i brojne bitke i ratove s junacima. Osluškivala sam njihovo disanje i puls da bih mogla da ga što vjernije prikažem današnjem čitaocu. Pri tom sam morala vršiti transformaciju i putovati nazad u dvadeset prvi vijek da bih pristupila ozbiljnom istraživačkom radu koji mi je služio kao vodič i svjetlo kroz mrak dalekih vijekova. Na osnovu svega toga, sklopila sam jednu cjelinu koja je, moram da napomenem, veoma približna istini. Moja potreba za vjerodostojnom istorijskom podlogom uslovila je nastanak romana koji jeste istorijski roman, ali zbog onoga što je istkano maštom ipak ne može biti i potpuno dokumentarni. Ne smijemo zaboraviti da ja kao pisac istorijskog romana imam kompleksan zadatak: da skiciram prošlost. Da premostim vijekove i pokucam na vrata koja više ne postoje. Psihološki dio je najteži dio. Ući pod kožu bića čija su srca kucala, čije postojanje je ostavilo jake tragove ne samo na njihovo doba već i na budućnost je teško iskušenje. Imati obilje likova koje se konkretizuju u istorijskom romanu počevši od kraljeva, kraljica, despota, sultana, neprijatelja, izdajnika, špijuna, vitezova, vođa, heroja i sl. A pri tom ne osuđivati. Ne biti pristrasan. Ja se nadam da sam ga ispunila i da će čitaoci to i osjetiti. Inače, ideja za ovo djelo je nastala u julu 2019. godine za vrijeme posjete zavičaju i promocije mog romana Moj pedalj zemlje kao i novog muzičkog projekta mog brata, kompozitora Borisa Bartule pod naslovom Sarajevo. Ovaj događaj je zbilja poslužio i kao muzički i literarni povratak našem pedlju zemlje. Jedna od promocija održana je u Ateljeu Figure u Sarajevu i druga u današnjem Domu kulture Ljubina, nekadašnjoj školi u kojoj sam se rodila i odrasla. Ideju mi je dao Jozo (Joško) Jozić, dugogodišnji porodični prijatelj. Inače vrli zalagač za restauraciju srednjovjekovnog Dubrovnika čije vrijedne ruke su i obnovile zidove istočne kule ovog grada. Joško mi je predložio da napišem priču o Dubrovniku, i evo, na moju veliku radost, ta priča se pretvorila u roman od oko 500 stranica. Zainteresovana tematikom, inspiraciju sam potražila u samom bosanskom gradu Dubrovniku koji se inače nalazi nedaleko od Ljubine. U ovo čudesno mjesto odvela nas je Marioneta Ilić Jureta, vrijedna članica Udruženja San, prijateljica iz djetinjstva i nekadašnja učenica moje majke. Marioneta nam je ponosno predstavila jednu od najljepših bosanskih nekropola stećaka Kopošići koja se nalazi nedaleko od zidina srednjovjekovnog grada Dubrovnika. Istovremeno se u meni probudila ponosna kćer zemlje Bosne rođene ispod ovog neba koja svojoj kćerci Lari, rođenoj na kanadskoj zemlji i mužu Frederiku, Kvebečaninu iz Kanade, može da predstavi kulturnu baštinu zemlje iz koje potiče i prenese im svoju ljubav i patriotizam. Upravo tu na istočnoj kuli, dok sam stajala zagledana u vrhove planine, duboko dirnuta ljepotom Huma, Nabožića i Tisovika, rodilo se ime ovog djela kao i sljedeći paragraf:
Jedino onda kada se čovjek odvoji od pedlja zemlje na kom je rođen, bilo da je otrgnut, bilo da ga sam napusti u potrazi za novim domom, jedino tada, u snovima koji se nostalgija zovu, može spoznati njegovu vrijednost i ljepotu. Biti ovdje, staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama…
Književnost i muzika, dvije umjetnosti koje se odlično slažu i upotpunjavaju, barem kada je u pitanju vaš rad i rad Vašeg brata profesora muzike?
Pored majke i pisca u meni, pjesma je moje treće ja. Pjesma upotpunjava želju za ispoljavanjem najdubljih emocija u mom biću koji traže način da se izraze kroz umjetnost i ljubav. Moj talenat je pored Božijeg dara na prvom mjestu i dio mog genetskog naslijeđa; ljubav i talenat koji su se kroz gene mog oca i strica pretočili u gene mog brata i malim dijelom i u moje, jer se ipak nisam posvetila razvoju i usavršavanju ovog talenta potpuno, već sam sebe potražila na literarnom polju. Ja sam se instiktivno okrenula majčinim stazama strasti i jubavi prema književnosti, ali sam sačuvala i ovaj dio umjetničkog naslijeđa i ljubavi prema ocu koju koji izražavam kroz pjesmu i koja me svaki put podsjeti da sam imala sreću da mi kosmos dodijeli dva izuzetna čovjeka za roditelje: ćutljivog oca nježne duše s unutrašnjim vulkanom talenta i ljubavi, koji me je naučio da se snaga čovjeka može izraziti pjesmom i majke lavice po karakteru koja mi je dala snagu riječi da bih živjela i stvarala bez straha učeći me istovremeno i pravdi i ljubavi prema bližnjem. Tek odnedavno sam osjetila potrebu za komponovanjem. Tako je nastala pjesma Moj pedalj zemlje za koju sam napisala tekst i melodiju, dok je muzički aranžman napravio moj brat Boris Bartula, inače profesor muzike i kompozitor, autor brojnih pjesama i nekoliko CD-ova. Izdvojila bih između ostalih i meni jednu od najdražih- Sarajevo.
Kakvi su planovi kada je u pitanju novi roman i kada možemo očekivati promociju u Ilijašu?
Što se tiče planova i promocije, moja velika želja je da se prva promocija održi u samom starobosanskom gradu Dubrovniku te naravno u Ilijašu, Ljubini, Vogošći gdje sam neko vrijeme i živjela i u Sarajevu za koje sam takođe mnogo vezana i gdje sam studirala. Planiram dolazak sredinom avgusta. No nikada ne smijemo zaboraviti da pri svakom planu ili želji dodamo ono naše ”ako Bog da”, jer evo potvrde kako je teško planirati budućnost u vremenu u kom živimo. Živimo u neizvjesnim vremenima i nadajmo se da će se ovo nedobro i zabrinuto doba okrenuti u dobro i da će doći spas cijelom čovječanstvu. Jedan od mojih omiljenih pisaca Paulo Koeljo je rekao: “Kad nešto želimo čitav kosmos stupa u zavjeru da bi nam pomogao da to ostvarimo.“ Hvala na učešću u Vašoj emisiji. Bilo mi je veliko zadovoljstvo. Veliko i toplo hvala mom drugu iz djetinjstva Stanku Ivaniću koji mi je otvorio vrata vašeg studija. Još bih samo željela da u ime moje majke Novke Bartula, dugogodišnje prosvjetne radnice u ovom kraju te mog brata Borisa Bartule, pozdravim sve moje komšije, rodbinu, prijatelje, Ljubinu, Srednje, Ilijaš, Vogošću, Sarajevo; uopšte čitav kraj koji nosim u sjećanju s puno ljubavi i kome se rado uvijek vraćam kao dijete majci- kako u pisanim redovima tako i u stvarnosti.
