Povodom godišnjice rođenja prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, 8. 8. 2022. godine s početkom u 20 sati u Gradskoj vijećnici u Sarajevu organizira prigodnu akademiju, nakon koje će biti upriličen i koncert duhovne muzike u realizaciji Hayat TV kao medijskog partnera u organizaciji ovog događaja, koji je osigurao i direktan televizijski prijenos.
U nastavku donosimo uvodno izlaganje na akademiji predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Sanjina Kodrića:
Alija Izetbegović –
državnik, politički lider i čovjek vlastite misli, ideala i slobode
Naš današnji skup jeste svojevrsni hommage – skup sjećanja na Aliju Izetbegovića, prvog (i, zapravo, formalno jedinog) predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, dakle državnika i političkog lidera, ali u suštini, pa i u temelju svega drugog, čovjeka vlastite misli, visokih ideala i ljudske slobode.
Kako to kaže jedna francuska spisateljica, sjećanje povezuje mrtve i žive, one što su bili i one što danas jesu. Sjećanje je, naprosto, pokušaj prisutnosti, izraz naše ne samo nostalgije već i potrebe – ono je više potrebno nama koji se sjećamo, a manje ili, možda, nimalo onome kojeg se sjećamo. Zato, upravo iz naše potrebe, osim na dan njegove smrti, Alije Izetbegovića posebno se sjećamo i danas, na dan njegova rođenja. Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, kao temeljna i najstarija organizacija kulture i identiteta Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica, imala je namjeru održati sličan skup još 2020. godine, na 95. godišnjicu rođenja predsjednika Izetbegovića, ali zbog tadašnjih pandemijskih okolnosti i drugih neprilika to smo u mogućnosti učiniti tek sad, a želja nam je da ovaj dan sjećanja nastavimo na primjeren način obilježavati i svake naredne godine.
Alija Izetbegović bio je jedan od nas – tipični čovjek Bosne, ali i više od toga – on je postao simbol jer njegov lični usud bio je takav da su se u njegovu vlastitom životu simbolički reflektirali neki od ključnih aspekata historijske sudbine Bosne i Bošnjaka na način sinegdohe, odnosno tako da dio predstavlja cjelinu i obratno. Porijeklom iz porodice koju ju, kao i mnoge druge Bošnjake, prognaničko-muhadžirski put doveo u Bosnu kao onu konačnu tačku, tačku odakle se nema i ne može kud dalje, Izetbegovićev život bio je borba, stalna borba da se ostane i opstane ovdje, na ovom sudbinski dodijeljenom nam tlu, život daljnjih, novih, ličnih i kolektivnih progona i tamničenja, osvajanja slobode i životnih zamaha, pa opet progona i ponovnih tamničenja, padova i ustajanja, život stalnih pokušaja i nastojanja, traženja pravog puta, puta spasa i najboljeg izlaza… Taj jedan ljudski život, taj jedan ljudski vijek, kao i da nije bio samo život jednog čovjeka, samo jednog iz cijelog ovog naroda, već kao da se u to jedno vremenski ograničeno ljudsko življenje u simboličkom smislu naselila historijska sudbina čitavog tog naroda – historijska sudbina Bosne i Bošnjaka.
Iako ograničen onim što je njegov lični položaj, a još više položaj Bosne i Bošnjaka, lišenih prava na vlastitu samobitnost i identitet, Alija Izetbegović još od rane mladosti bio je, međutim, čovjek vlastite misli, misli koja je još od tog vremena opredijelila njegovo djelovanje, djelovanje koje se nije rukovodilo malim, uskim, pojedinačnim interesima nego plemenitim idealima, među kojima jedan od temeljnih bio je ideal ljudske slobode, a zapravo ideal otvorenog uma, ali i otvorenog društva te slobodnog pojedinca i slobodnog naroda koji ga čini. Za ovu misao i ove ideale, a posebno za slobodu kao imperativnu ljudsku potrebu, Alija Izetbegović odmah poslije Drugog svjetskog rata, u vremenu ideološkog jednoumlja i neslobode, bit će suđen te kažnjen hladnim tamničkim zidom i poniženjem sužanjstva, dakle na način koji je, naročito za njega takvog kakav je bio, nesumnjivo bio posebno brutalan, ali – po svemu sudeći – ta kazna u njemu samo je još više ojačala vlastitu misao i visoke ideale, a osobito elementarni stav o nužnosti ljudske slobode. Tako je sužanj, čak i u zatvorskom zindanu, postao, zapravo, slobodan čovjek – čovjek apsolutne slobode. I vjerovatno upravo tad, uprkos tim zatvorskim stegama, začinje se, makar u naznakama i makar samo kao san koji se krije i od samog sebe, ono što će postati naša velika historija, onaj golemi ne samo Izetbegovićev već i naš zajednički, narodni i državni iskorak koji će se desiti godinama kasnije. Da taj svenarodni i državotvorni iskorak bude još veći, još snažniji, još moćniji – da to bude upravo historijski iskorak i historijska prekretnica, presudno će biti drugo Izetbegovićevo sužanjstvo, još duže tamničenje ponovo zbog delikta misli, ideala i slobode, kad se, očito, dokraja akumuliralo njegov ideal slobodarskog mišljenja, a koji će ubrzo prijeći i u djelovanje zahvaljujući kojem mi danas jesmo ovdje i jesmo to što jesmo.
Po izlasku iz drugog zatvorskog tamnovanja započinje i izravno društveno-političko djelovanje Alije Izetbegovića i njegovih najbližih saradnika, uglavnom političkih zatvorenika s istom nametnutom krivicom, ali i drugih odvažnih i samosvjesnih pojedinaca, koji su imali hrabrost i viziju da krenu putem koji je bošnjački narod čekao desetljećima. Isprva, a s obzirom na još uvijek jak tadašnji režim i njegov represivni aparat, to je još uvijek bilo tiho, gotovo tajno, kao s nevjericom da san ipak može, možda, postati java, a onda je ta desetljećima i desetljećima osporavana i sputavana sloboda provalila sve zabrane i u svoj svojoj silini buknula kao najširi mogući društveno-politički narodni pokret kojem je na čelu bio Alija Izetbegović. Tako su, nakon čitave historije obespravljenosti i sputanosti, Bošnjaci napokon dobili svoj vlastiti, autentični, nepatvoreni politički subjekt i prvi put uistinu cjelovito, u istinski punom kapacitetu i slobodi, ostvarili se kao samosvojan narod – kao Bošnjaci, makar tad još uvijek pod vjerskim kao nacionalnim imenom. Ono što početkom 20. st. nije uspjela niti je u datim okolnostima mogla Muslimanska narodna organizacija kao prvi organizirani politički okvir u povijesti Bošnjaka, ili ono što također nije uspjela niti je u svojim okolnostima mogla Jugoslavenska muslimanska organizacija kao najsnažnija politička stranka među Bošnjacima između dva svjetska rata, upravo to uspjela je Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovića, koja je u ovo vrijeme bila nesumnjiv izraz svebošnjačke društveno-političke svijesti i narodne volje bez ikakve ozbiljnije alternative – stranka naroda kao cjeline, ali i više od toga – izravan i snažan poticaj da Bošnjaci napokon izrastu u politički narod i da kao takvi artikuliraju vlastiti politički interes, odnosno jasna potvrda da to mogu postići političkim putem jer istinski nema naroda bez njegove vlastite politike.
Sa Strankom demokratske akcije Alije Izetbegovića, kao prvom registriranom demokratskom političkom strankom u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, obnavlja se i politički pluralizam, a potom i parlamentarna demokratija u tadašnjem bosanskohercegovačkom društvu, pri čemu tek tad Bošnjaci kao narod dobijaju svojeg stvarnog političkog predstavnika i zastupnika svojih vlastitih političkih interesa, odnosno svoje kolektivne egzistencije i narodne sudbine. Između ostalog, temeljem ovog širokog narodnog društveno-političkog preporađanja, istovremeno se obnavlja i rad današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, koji je zabranjen 1949. godine, dakle u istom onom nevaktu ideološkog jednoumlja i neslobode u kojem je Alija Izetbegović prvi put suđen i utamničen. Međutim, ni tad, kao ni kasnije, politička misao Alije Izetbegovića i njegova politička praksa neće odustati od ideala najšire shvaćene slobode, koja za predsjednika Izetbegovića nije bila rezervirana tek za njegov vlastiti, bošnjački narod, već se odnosila na cjelinu društva i sve njegove sudionike, pa tako i na sve druge narode i ostale građane u Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Jugoslaviji. Iako se u nekim aspektima percipira kao konzervativan, Alija Izetbegović bio je u suštini liberal upravo po slobodi misli i idealu slobode kao društvenom principu, čovjek dijaloga i tolerancije i na tim osnovama organiziranog otvorenog društva. A to će se najbolje i najtačnije pokazati u vremenu koje je u ovom smislu najizazovnije i najteže – u vremenu Agresije i rata u Bosni Hercegovini.
Kako to jasno svjedoči njegovo cjelokupno intelektualno naslijeđe i društveno-političko djelovanje kao iznutra složen, ali suštinski jedinstven sistem, Alija Izetbegović bio je najdublje svjestan da je Bosna i Hercegovina kompleksna zemlja u svojoj povijesnoj i egzistencijalnoj zbilji, pri čemu je svoju zemlju i svoj narod promišljao s punom historijskom utemeljenošću i iskustvenom uvjerenošću, a njegovi zaključci bili su zaključci s kulturološkom, sociološko-filozofskom i politološkom relevantnošću.
„Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem“
– jedna je od testamentarnih izjava predsjednika Izetbegovića pred kraj njegova života, i ona suštinski reflektira vrlo tešku, dramatičnu i traumatičnu povijest zemlje Bosne, a posebno bošnjačkog naroda i njegov historijski „hod po trnju“ na putu osiguranja kolektivne egzistencije i postepenog narodnosnog samouzdizanja. Međutim, ova izjava, koja je neupitno tačna i temeljno važan nauk za Bošnjake, nauk od životne važnosti za bošnjački narod kao takav, ni na koji način društveno-političku misao i djelovanje Alije Izetbegovića ne zatvara u okvire samo vlastitog naroda, već predsjednik Izetbegović i u vremenima najtežih iskušenja stvari istovremeno vidi i znatno šire, uvažavajući svu kompleksnost Bosne, odnosno nužnost unutarbosanskohercegovačkog dijaloga i tolerancije, a zapravo slijedeći svoj ideal imperativne slobode, bez izuzetaka i ograničenja. A da je to baš tako, potvrdit će još jedan znameniti, također testamentarno važni iskaz predsjednika Izetbegovića, gdje se, kao državnik, na sljedeći način referira na ono što je stoljećima oblikovano unutrašnje biće Bosne, ali i jedini mogući poredak primjeren civiliziranom svijetu:
„Često smo govorili da Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane.“
Ovo je bio Alija Izetbegović – i neupitni politički lider bošnjačkog naroda i jednako neupitni državnik Bosne i Hercegovine, ali i mudrac koji je svoj narod i svoju zemlju poznavao duboko iznutra, istovremeno svjestan i nužnosti slobode i pojedinca, i naroda, i društva kao cjeline. To je ono na čemu je predsjednik Izetbegović uporno i predano istrajavao do smrti te što je postavio kao standard i ostavio kao obavezu i za naše vrijeme. Naše bošnjaštvo i država Bosna i Hercegovina kao država svih njezinih naroda i građana, a posebno naša sloboda nisu ono što nam je tek tako dato, naprotiv – za to smo se teško i mučno izborili, uz ogromne žrtve, i naš je vitalni imperativ da to očuvamo te dalje razvijamo. Upravo takvog Predsjednika, tog mudrog i plemenitog čovjeka, sjećamo se danas, tražeći u njegovu naslijeđu polazište i putokaz za našu bolju i sretniju budućnost i budućnost naše djece, budućnost svih nas ovdje, u ovoj zemlji, bez razlike.
(biserje.ba)
