Od početka ove godine u našoj zemlji nije urađena nijedna transplantacija organa, a na novu priliku za život čeka više od 200 pacijenata iz Federacije BiH.
S druge strane, i u ranijim godinama tek rijetki su dobili novi organ u domaćim zdravstvenim centrima, izuzev onih koji su se zahvatu uspjeli podvrgnuti izvan bh. granica.
Brojni su problemi koji su doveli do toga da se u Bosni i Hercegovini obavlja sve manje transplantacija organa, a ionako tešku situaciji dodatno je usložnila pandemija koronavirusa.
Posljednja transplantacija u našoj zemlji urađena je 21. decembra prošle godine, a dvije nove se najavljuju tokom ovog mjeseca u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.
Riječ je o takozvanom presađivanju organa sa živih donora, u ovim slučajevima bubrega, a kako su obećali iz tuzlanske zdravstvene ustanove, u narednom periodu, tokom svakog mjeseca, trebao bi biti obavljen najmanje još po jedan takav zahvat.
Ovakav zaokret uslijedio je nakon određenih pritisaka koje su izvršili članovi Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, koji su održali sastanak sa menadžmentom i medicinskim timom tuzlanskog UKC-a. Dopis su poslali i Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu iz kojeg navode da bi također tokom maja trebali uspostaviti transplantacijski program.
“Do sastanka u KCUS-u nije došlo, ali smo dobili povratnu informaciju u kojoj nas uvjeravaju da će početi s procesom transplantacija tokom ovog mjeseca te da će to biti kontinuitet u narednom periodu. Naše je sada samo da se nadamo da će obećano biti ispunjeno”, kaže za Klix.ba predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH Tomislav Žuljević, koji je novu priliku za život dobio prije 16 godina kada mu je presađen bubreg.
Umiru čekajući novi bubreg
U Federaciji Bosne i Hercegovine na hemodijalizi se nalazi dvije hiljade bubrežnih bolesnika, od čega bi jedna trećina njih mogla biti transplantirana. Međutim, na listi čekanja ih je svega 207 i oni se nadaju novom bubregu.
“To je smanjenje liste čekanja u odnosu na prethodne godine, a razlog leži u tome da je nekoliko pacijenata preminulo. S druge strane, ljudi se ne stavljaju na listu čekanja jer nemaju nikakve nade ili šanse. Kada razgovarate s takvim pacijentima, oni kažu da ne idu na listu čekanja jer znaju da nema poziva za transplantacije”, ističe Žuljević.
Bubrežni bolesnici koji nemaju žive donore, pomirili su se sa time da će život okončati na hemodijalizi koja je veoma teška, mukotrpna i izuzetno skupa za zdravstveni sistem svake države.
Međutim, oni se, prema Žuljevićevim riječima, nalaze u nešto povoljnijoj situaciji u odnosu na one pacijente koji čekaju novo srce ili jetru jer imaju prijelazno rješenje u vidu hemodijaliziranja.
“Petnaest ili 16 pacijenata trenutno čeka na transplantaciju srca i oni su u veoma teškom položaju jer su jednostavno osuđeni na smrt ukoliko im se ne ugradi mehanička pumpa koja je veoma skupa i rijetko se radi takav zahvat. Također, kod nas se povećao broj osoba koje čekaju na transplantaciju jetre i njih je sada skoro 30. Problem je što vi taj organ možete dobiti uglavnom od preminule osobe kadaveričnom transplanatacijom, a rijetko kad od žive”, nastavlja Žuljević.
Na transplantaciju čekaju i osobe koje imaju donora
S druge strane, trenutno u našoj zemlji postoje osobe koje imaju osigurane žive donore za transplantaciju. Konkretno u Tuzlanskom kantonu riječ je o pet takvih parova, dok ih je troje u Sarajevu.
“Ovdje je problem da vi imate živog donora i opet čekate nekoliko mjeseci na transplantanciju. Zbog toga se ljudi odlučuju da to rade u Turskoj gdje sve moraju platiti, a da bi novac osigurali pokreću apele za pomoć. Dakle, zbog naše inferiornosti, nemara i nerada, mi razvijamo transplantacije u drugim državama. Zapravo, mi razvijamo transplantacijski turizam što nikako ne bismo smjeli, jer se moramo okrenuti sebi”, naglašava Žuljević.
Transplantacijska medicina nudi povratak čovjeka u život, koji će s novim organom nakon postoperativnog perioda ponovo biti društveno koristan.
Gledajući ekonomsku stranu, Žuljević dodaje da se takozvanim presađivanjem organa prave i ogromne uštede u budžetu jer godina dijalize jednog pacijenta predstavlja jednu transplantaciju.
“Život pacijenata koji očekuju na novu priliku je težak i mukotrpan, posebno za one pacijente koji čekaju na transplantaciju jetre ili srca. Ti ljudi odbrojavaju zadnje dane. Oni nemaju nade. Pokušavaju se domoći Italije gdje se vrše ti zahvati, ali samo rijetki dođu u takve situacije. Moram reći da nije lako ni bubrežnim bolesnicima, jer čekati transplantaciju na hemodijalizi je veoma teško, stresno i mučno”, ističe sagovornik portala Klix.ba.
Važnost donorstva
Sporosti u uspostavljanju kontinuiteta transplantacija u našoj zemlji doprinosi i nedostatak organa, posebno od onih osoba koje su najprostije rečeno moždano mrtve. Zbog toga se kontinuirano radi na edukaciji stanovništa o važnosti potpisivanja donorske kartice.
Ukoliko neko želi da bude donor, odnosno da nakon smrti njegovi ili njeni organi nastave da žive u nekom drugom, on može spasiti i do pet ljudskih života.
“Vi ne možete imati transplantacije od preminulih osoba ukoliko nemate razvijenu svijest kod građana. Donorska mreža u BiH radi ogroman posao na edukaciji stanovništva, a nedavno smo bili domaćini ekspertnom timu iz Španije, Italije, Mađarske i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji je obišao naše kliničke centre. Detektirali su probleme, napravili agendu kako da idemo dalje, a naše je samo da to sprovedemo u djelo”, navodi Žuljević koji je i član Upravnog odbora Donorske mreže u BiH.
Iz udruženja koja se bore za promociju darivanja organa i transplantacije naglašavaju kako svi prioritetni državni organi moraju biti na istoj strani. Jedini pravi put za više transplantacija u BiH, jeste primjena takozvanog Španskog modela u organizaciji i transplantaciji organa, odnosno organizacija preko ministarstava zdravstva, kliničkih i drugih bolnica uz pomoć institucija, medija i nevladinog sektora.
“Ovu priču moramo vratiti u parlamente, odnosno potaknuti parlamentarce da malo drugačije, pozitivnije i progresivnije razmišljaju o tome. Naravno, to se mora prenijeti i na izvršnu vlast, odnosno Vladu Federacije BiH, koja će posredstvom Federalnog ministarstva zdravstva naći načina da motivira sve one koji su u sistemu transplantacije. Mi imamo sve – zakone, novac, stručnjake, medije i pacijente, ali ne i transplantacije. To se mora mijenjati”, zaključio je Žuljević.
Bosna i Hercegovina nije dio Eurotransplanta i to ne može biti jer nema formirano ministarstvo zdravstva na državnom nivou, a podjele po entitetima i kantonima koje postoje, u ovom sistemu velika su otežavajuća okolnost.
Prema dosadašnjim iskustvima iz prakse, u slučaju da se transplantacija sa živog donora ne može uraditi u BiH, najčešće zbog različite krvne grupe, pacijent se šalje u inozemstvo, a troškove zahvata snosi Fond solidarnosti.
U situaciji kada pacijent ima donora koji ima istu krvnu grupu, transplantacija se može obaviti u Sarajevu i Tuzli, a zahvati koštaju nekoliko desetina hiljada maraka, dok je cijena u inozemstvu duplo veća u odnosu na onu u BiH.
(klix.ba)
