Piše: Alma Arnautović
U utorak, 8. juna, u sobi smo zatekli scenu koja je ražalostila prisutne novinare. Umjesto nekada pune kuće i avlije, zatekli smo samo tri preživjele žrtve. Bolan je ovo podsjetnik da vrijeme prolazi i da mnoge majke više nisu na ovom svijetu ili ih je bolest spriječila da dođu u Udruženje “Žene Srebrenice”.
Izricanje pravosnažne presude ratnom zločincu Ratku Mladiću kojom mu je peteročlano Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MICT) u Haagu prošle sedmice potvrdilo doživotnu zatvorsku kaznu pratilo se, kao i svi veći sudski slučajevi ove vrste, i u prostorijama Udruženja “Žene Srebrenice” u Tuzli.
Ovog puta bilo je to mnogo tužnije i teže nego prethodnih godina pri izricanjima presuda ratnim zločincima koje su osudili sudovi u Haagu, Sarajevu ili Beogradu.
Obično je u ovakvim prilikama soba u kući, koja se nalazi u sokaku što vodi na brdo Kicelj, bivala puna žena, majki, kćerki i sestara. Zidovi sobe oblijepljeni su fotografijama lica ubijenih očeva, muževa, supruga, braće, rođaka. Gotovo se svi smiju. Niko nije preživio. U uglu je sobe televizor starije proizvodnje, u njega su bivale uprte oči svih prisutnih, a bivalo ih je nekoliko desetaka parova. Dolazilo se ranije da se zauzme mjesto kako bi se pratili prenosi važnih sudskih postupaka. Puna soba. I uvijek bi se tražilo dodatno mjesto. Donosile bi se stolice za one koje ne mogu sjesti na kauč postavljen ispod prozora i na sećiju, na kojoj, stisnute jedna uz drugu, sjede ostale žene, dok sa zebnjom iščekuju krajnji ishod. Kada bi ponestalo stolica, izvlačio bi se radni sto koji bi onda poslužio kao klupa – da se onaj ko nema gdje sjesti barem nasloni i olakša nogama, jer su prijenosi znali potrajati i po nekoliko sati. Televizor je uvijek bio skoro maksimalno pojačan. Uglavnom, uz novinarske ekipe, u ovu sobu i predsoblje više ne bi mogla stati ni šibica. Mnogi su čekali u dvorištu sjedeći na stepenicama ispred kuće.
U utorak, 8. juna, u sobi smo zatekli scenu koja je ražalostila prisutne novinare. Umjesto nekada pune kuće i avlije, zatekli smo samo tri preživjele žrtve. Bolan je ovo podsjetnik da vrijeme prolazi i da mnoge majke više nisu na ovom svijetu ili ih je bolest spriječila da dođu. Televizor nije bilo potrebno pojačavati.
Na zidu sobe, među ostalima, zalijepljen je i tekst iskružen iz novina, a objavljen povodom jednog od mirnih protesta koje “Žene Srebrenice” održavaju u Tuzli svakog 11. dana u mjesecu na Trgu slobode i Trgu žrtava genocida u Srebrenici. Tekst je pisan ko zna nakon kojeg po redu protesta, ali nakon Mladićevog hapšenja 2011. godine. Na crno-bijeloj fotografiji žene nose transparent s natpisom “Tražimo naše nestale” i vezene jastučnice i peškiriće s imenima svojih najmilijih. Uz fotografiju, odštampan je i, sada možemo kazati, proročanski tekst koji govori o tome da se žene plaše da neće dočekati da Mladić bude osuđen.
Uslijed tehničkih problema u sudnici u Haagu, prijenos izricanja presude nikako da počne. Žene i dalje mirno sjede i čekaju. Barem djeluje da mirno sjede, a zapravo se u svakoj od njih miješaju emocije tuge, bola, straha, strepnje… Nakon nekog vremena, Naza Halilović, kojoj je u genocidu uz muža i dvojicu braće ubijeno još dvadeset članova bliže rodbine, ustaje i uzima tabletu. Preostale dvije žene sjede, šute i gledaju malo u nju, a malo u televizor
“Glava me boli. Guši me. Ne mogu. Moram”, kao da se pravda.
Niko joj ništa ne odgovara, ali prisutni pogledima i klimanjem glavom odobravaju njen postupak, kao da joj poručuju: “Uredu je. Popij slobodno.”
“Otkako je svanulo, moje su misli u Potočarima. Meni je danas isto kao da je 11. juli 1995. godine i ponovo u glavi preživljavam sve one strahote”, govori Naza.
“Ne mogu opisati bol zbog ubistava najbližih. Ubili su mi muža, braću, djeverove, sestriće, zetove i muževe od zaova. Više ih nemam nego što nas je ostalo da živimo…”, ima običaj kazati.
Počinje prijenos. Krvnik se pojavljuje na ekranu. Žene postaju napete, ali ne reagiraju. Ako ne gledaju u ekran, pogled im je fiksiran na neku tačku. Djeluju kao da i ne slušaju šta čita predsjedavajuća Žalbenog vijeća. S vremena na vrijeme tiho uzdahnu. U prostoriji je prevruće. Jedan po jedan, potvrđuju se zaključci iz prvostepene presude i odbacuju žalbe Mladićeve odbrane. Prisutni čekaju tačku koja se tiče genocida i dokazivanja genocidne namjere u vezi sa zločinima počinjenim u Foči, Kotor-Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu i Vlasenici. Ubrzo nastupa razočarenje, ali potvrđeno je da će krvolok ostatak života provesti iza rešetaka, što ih je malo umirilo.
“Očekivala sam ovakav ishod presude. Žao mi je što genocid nije uspio biti dokazan i u drugim općinama. Najbolje bi bilo da postoji smrtna kazna, ali nema je. Ko zna koliko će Ratko Mladić živjeti. Neka se pati. Želim mu da još dvadeset godina živi u patnji. Ako ima imalo ljudskosti u sebi, trebao bi da se pokaje i izvini. Nama naše gubitke niko ne može nadoknaditi, ali smatram da je ljudski priznati da je bio genocid i da su za to najviše krivi Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Pravda kad-tad pobijedi. Predugo je trajalo. Mnoge majke nisu doživjele ni da ukopaju kosti svoje djece, a mnoge su bolesne i u bolnicama pa ko zna da li će dočekati da se nađu i dostojanstveno ukopaju njihovi najmiliji. Ali jedno je sigurno. Dokle god je živa ijedna od nas iz Udruženja i od naših porodica, insistirat ćemo na pravdi i istini o počinjenom genocidu i ratnim zločinima”, prve su reakcije Vasvije Kadić iz Udruženja “Žene Srebrenice” nakon izricanja presude.
Vasvija je s porodicom izašla iz Srebrenice 18. aprila 1992. godine. Ondje su joj ostali roditelji i braća.
“Hajro, Fadil, Kemal, najmlađi je bio Ismet…”, nabraja on pokazujući nam njihove fotografije u nizu na zidu sobe i nastavlja: “Ukopali smo ih sve četvoricu. Od najmlađeg brata samo tri kosti. Kada god odem u Potočare, babo i braća kao da mi se javljaju, kao da pričaju i očekujem da ću ih vidjeti iza nišana. Majka je preselila na ahiret prije godinu i po, a ne znam ni kako je toliko dugo njeno srce moglo izdržati.”
“Ramo je bio moj brat blizanac. Pojavio se snimak, mislim da je nastao 12. ili 13. jula 1995. godine. Snimila ga je neka srpska televizija, a i drugi su ga emitirali. Na snimku se vidi da je udaran jer mu je ispod oka bila velika modrica. Muž ga je prvi vidio i rekao mi je: ‘Vasvija, brat ti je živ. Nemoj se sekirati.’ Išla sam da to prijavim, ali su me pitali: ‘Kako Vi znate da je to Vaš brat?’ Kako neću znati je li to moj brat blizanac?! Ljudi, jeste li vi normalni?!”, ukratko prepričava Vasvija svoju porodičnu tragediju.
Naza se uključuje u razgovor. Kaže da je veoma uznemirena jer se sjetila šta je sve vidjela i preživjela, a slike genocida uskovitlaju joj se, kaže, često u glavi. Tako je i sada. Sjetila se momenata kada su joj zlikovci odvojili muža Ejuba i sina Mehu, koji je bio završio osmi razred osnovne škole.
“Inače sam iz Bratunca, ali smo od 1992. do 1995. godine bili u Srebrenici. S djecom sam odvedena u Fabriku akumulatora 11. jula 1995. Muž mi je krenuo preko šume, ali se ubrzo vratio. On je inače bio veoma plašljiv i znao je padati u nesvijest kada vidi krv. Pred večer smo se našli u Potočarima i bili smo zajedno tri dana. Među zadnjima smo izašli iz fabrike. Bilo je sve toliko strašno. Izašli smo na cestu. Djeca su išla ispred nas, a muž i ja iza. Njega su odmah odvojili srpski vojnici u maskirnim uniformama. Rekli su da on ne može ići s nama i poveli su ga preko kanala, kuda su odveli i mnoge druge muškarce. Danas su na tom mjestu njihovi nišani. Nismo se maknuli ni deset metara kada su mi odvojili sina. Osmi razred je tek završio. Mršav. Jadan i čemeran, dijete puno straha i gladi. Počela sam vrištati i plakati. Vikala sam da su mi uzeli muža, neka mi ostave barem sina Mehu, govorila sam da ne znam šta ću bez njega… Ne znam šta se dalje dešavalo i kako smo se kćerka i ja probijale kroz narod do kamiona koji nas je čekao. Znam da sam plakala i da sam nju gurala ispred sebe, a njega (sina) više i ne vidim. Narod ispred nas ide, a ja svoje dijete ne vidim. Uhvatila sam kćerku Edinu za ruku i išle smo prema kamionu. Ne znam šta se desilo i kako, ali kada smo se penjale na kamion, ugledala sam Mehu kako sjedi. Šćućurio se u ćošku. Kako su ostale žene ulazila, rekla sam im da bacaju ruksake na njega, kako bismo ga sakrili”, priča Naza.
Kamion je, prisjeća se, krenuo prema Kravici. Puca se. Žene, djeca i starci u kamionima ne znaju ni gdje ih vode, ni šta će s njima biti.
“Uz put smo vidjeli muškarce koje su strijeljali i ubijali. Napadali su i kamion. Kamenovali su ga. Došli smo u Kladanj. Još nismo na našoj strani, nego izlazimo iz kamiona. Prva sam izašla s kćerkom i čekamo sina, kojeg sam vidjela da pomaže nekoj neni da ustaje. Čekam kod kamiona da siđe, da stavim njih dvoje ispred sebe, da ih gledam i da idem za njima. Vidim jednog mrtvog dječaka, od 15-16 godina, kako leži na travi. Molila sam nekoliko puta Mehu da mu stavim maramu i da obuče dimije, da se pomiješa sa ženama kako ga ne bi odvojili i ubili. No on nije pristajao na to. Rekao mi je: ‘Mama, ako mi je suđeno da me ubiju, to će se desiti, ali neću da se prerušavam. To ne mogu uraditi. Neću i gotovo.’ I dočekalo nas je isto što i u Potočarima. Opet srpski vojnik stoji i hvata mi sina za rame. Vuče ga on k sebi, a ja k sebi. Vrištala sam, plakala i gubila sam se. Od straha me sve zaboljelo. Nisam znala ni kako se zovem. Vodila sam Edinu za ruku. Plakala sam. U meni se sve slomilo jer sam znala da su odveli Mehu i da ga više neću vidjeti. Ali opet mi ga je Allah sačuvao. U jednom trenutku sam ga vidjela kako trči ispred mene na nekih 10-15 metara među narodom. Uspio se otrgnuti i pobjeći…”, navodi Naza, ističući da se kasnije svašta još dešavalo.
Uslijedile su godine otkopavanja masovnih grobnica, identifikacija, kolektivnih dženaza, bijega ratnih zločinaca, njihovih hapšenja nakon što su godinama uživali u slobodi i suđenja. Uslijedile su godine kada su majke školovale djecu, popravljale i gradile predratna imanja šehidskim penzijama. Uslijedile su i godine kada su djeca, već odrasle osobe, počela napuštati ponovo formirane tople domove, krnjave zbog nedostajanja “muške glave”, i zasnivati vlastite porodice.
“Meho je oženio divnu djevojku koja je odrasla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Ona nema ni oca ni majku. Njih dvoje sa svoje četvero djece žive u Belgiji, a Edina mi je ovdje. Završila je Pravni fakultet, udata je i ima dvoje djece. Hvala Bogu da ih imam! Oni mi daju snagu da živim. Ne znam kako je majkama koje nemaju ni djeteta, ni muža, ni unučeta. Žao mi je mog Ejuba, kojeg ubiše u najboljim godinama. Baš mi nedostaje. Možda sada i više nego prije, jer ide se u starost. Nedostaje drug da se pojadaš, da popiješ ujutro kafu. Djeca odoše svako na svoju stranu”, govori Naza i brišući suze dodaje: “Nama, ženama, svaki je dan isti. Međusobno se najbolje razumijemo jer smo prošle iste strahote i znamo šta koju tišti. Baš mi jutros, kada me vidjela da sam uznemirena, moja Edina kaže: ‘Mama, što ne odeš sa ženama na neki izlet, da malo promijenite?!’ ‘Kakav izlet, drago dijete, k’o da nam je do toga…”, završava s pričom Naza dok zaključava vrata kuće u kojoj su prostorije Udruženja “Žene Srebrenice”.
(stav.ba)
(Foto:Ahmet Bajrić)
