Ni danas, u svojoj 70. godini, ratni vojni invalid Salih Jekalović iz Ilijaša ne može se sjetiti kako je uopće došlo do toga da u svojoj osmoj godini, kao dječak, dođe do jedne male harmonike i počne svirati. Ne može se sjetiti, ali zna da mu je harmonika postala nešto bez čega ne može. Nažalost, u ratu je ostao bez tri prsta i mislio je da će ga to sputati da radi ono što najviše voli – da svira, ali volja i želja bile su jače.
Sjeća se da je u Ilijaš često dolazio Jovica Petković, poznati bh. harmonikaš, i da je, na molbu, dječaku Salihu nekoliko puta malo pokazao kako se svira ovaj instrument. Sve ostalo je Salih naučio sam.
A kada je odrastao, vrijeme je bilo da se lati posla. S obzirom na to da nije završio neku visoku školu, počeo je raditi u Rudniku „Breza“, kod svoga rođaka Alije Sirotanovića, najpoznatijeg rudara u bivšoj Jugoslaviji.
Kada bih vam pričao priče iz rudnika, trebalo bi mi više dana. Raditi u jami, često u mraku, prašini, i misliti šta bi se sve u trenutku moglo desiti, nije bilo lako. Kad bih došao kući, moja harmoničica bi me razveselila, a i djevojke su me voljele, jer sam im svirao, a one igrale u kolu – priča nam Salih.
Tako je bilo sve do rata, kada je otišao u rov.
– I dođe 1994. godina, granata mi odbi tri prsta desne ruke, one kojom sviram. To su bili moji najteži trenuci, mislio sam da više nikada zasvirati neću. Dan po dan, s ova dva prsta počeo sam pomalo svirati, ali fale ona tri što je mina odbila – pričao nam je svoju sudbinu rudar, samouki harmonikaš Jekalović, na vašaru u Gračanici.
Kad je Salih zasvirao, ljudi se uhvatiše u kolo.
– Pa, ljudi, čovjek svira s dva prsta kao da ima svih pet – bili su komentari većine prisutnih na vašaru.
Bilo je i bakšiša, a Salih onda i zapjeva „Sve behara i sve cvjeta“. Ponekad svira u duetu s Kasimom Rujnićem iz Tešnja. Saliha vole ljudi, posebno žene, jer on s njima obavezno ide na ekskurzije i svojom harmonikom ih uveseljava.
I brat Mirsad, koji je, nažalost, poginuo u ratu, bio je izvrstan harmonikaš.
Avaz.ba
