Rat i ono što on nosi su sigurno jedne od najgorih stvari koje se mogu dogoditi svakoj osobi na ovom svijetu. Mnogo porodica je znalo biti rastavljeno, mnogi su izgubili svoje najmilije, a znatan broj ljudi je ostao i bez svojih domova. Ipak, pojedini slučajevi dokazuju da rat itekako može biti sudbinski za pojedinice i to u onom pozitivnom smislu. Priča Italijana Giovannija Zanchinija pokazuje da ratne strahote te dolazak na ratom zahvaćeno područje, mogu čovjeku izmijeniti kompletan život. Naime, Zanchini je tokom posljednjeg rata na našim područjima nekoliko puta dovlačio humanitarnu pomoć u Visoko, često rizikujući i svoj život. Zahvaljujući saradnji sa određenim ljudima porijeklom iz Visokog, prije svega porodicom Ćosović, odlučeno je da se organizuje prikupljanje pomoći, koja bi se nakon toga konvojima dopremila u Visoko i okolinu.
“Od maja 1992. s humanitarnom organizacijom iz Bologne donosili smo pomoć za oko 900 bosanskih izbjeglica koji su se tada nalazile u Ribnici u Sloveniji. Svake smo sedmice dolazili u kolonama kamiona te dovozili im hranu i svako drugo dobro potrebno za život u tom centru. Tokom javne inicijative za prikupljanje sredstava slučajno sam sreo dječaka iz Visokog koji me uvjerio da krenem na prvo istraživačko putovanje. Ideja je bila donijeti što više pomoći direktno na mjesta koja su obuhvaćena ratom. Na prvo putovanje otputovao sam u decembru 1992. godine, a bilo je posebno, dugo i avanturistički. Čak i uz informacije koje su mi dale bosanske izbjeglice koje su stigle u Italiju i Sloveniju prethodnih mjeseci, situacija na terenu mi se činila mnogo tragičnijom. Ipak, bilo je i lijepih stvari, pa me tako najljepše uspomene vežu za one dječake koje sam upoznao u rovovima u odbrani Visokog, ali i za sve one koji su na razne načine dali sve od sebe da vode tadašnju bolnicu ili druge opštinske institucije”, govori Zanchini.
Naravno, kada krećete na put, posebno na područja zahvaćena ratom, nikada ne očekujete da sve ide po planu. Zanchini je to znao, ali nije odustajao od svoje namjere da u Visoko dopremi toliko potrebnu pomoć, posebno u prvim mjesecima 1993. godine.
“Prilikom jednog od tih dolazaka teret pomoći na našim kamionima morali smo prebaciti na bosanske kamione koji su vozili za Visoko zbog poteškoća koje smo imali u Hrvatskoj. Novinar i ja smo nastavili automobilom, ali putovanje je trajalo čak nekoliko dana zbog porušenih cesta i prekinutih saobraćajnica, zatim vojnih kontrola kao i borbi koje su spriječile put. Po dolasku u Visoko ugostila nas porodica Ćosović i s njima smo mogli posjetiti razna mjesta i upoznati se sa situacijom. Kasnije sam se, te 1993. godine, vraćao još dva puta sa drugim pomoćima”, dodaje italijanski humanitarac.
No, kako rekosmo u uvodu ove priče, Zanchini je na jednom od tih avanturističkih dolazaka i boravaka u Visokom upoznao osobu koja će mu definitivno promijeniti život.
“Živjeti rat, čak i nekoliko dana, kako su ga živjeli stanovnici, zatim biti u kontaktu s onim mladim ljudima punim entuzijazma u želji da brane svoj dom, svoju zemlju, svoj identitet, promijenilo je mene i puno toga. U jednom od tih rovova upoznao sam Mirzetu Kadrić koja će mi kasnije postati supruga i stoga se može reći da je to bilo sudbinski, odnosno, budući da sam Talijan, citirajući Dante Alighierija, susret je bio “galeotto”. U proljeće 1993. putovao sam u Visoko kako bih donio specifičnu opremu za bolnicu i pratio delegaciju administratora opštine u Italiju. Na jednom od tih povratnih putovanja bio sam blokiran na nekoliko mjeseci, ne zbog nedostatka dokumenata, već zbog toga što je u međuvremenu izbio i rat između Hrvata i Bošnjaka pa su svi putevi do Splita bili zatvoreni i za humanitarne organizacije, osim službenih UNHCR-a. Koliko je bilo opasno, pokazuje podatak da sam se u maju baš avanturističkim putovanjem uspio vratiti, a samo dan prije, u blizini Bugojna, ubijena su četiri talijanska dobrovoljca na putu za Zavidoviće. Tom prilikom nisam razmišljao o dovođenju Mirzete, jer je to zaista bilo preopasno za sve, a posebno za bosansku djevojku. Podsjetio bih da je na tim putovanjima često bilo korisnije imati šteku cigareta na raspolaganju nego dokumente za pokazivanje. Povratno putovanje sa Mirzetom obavio sam tek sledeće godine, dovodeći sa sobom, između ostalog, i svog oca!”, rekao je Giovanni.
Visočani, koji su poznavali Giovannija, govorili su kako se Italijan toliko zaljubio u Mirzetu i u Visoko, da je u jednom trenutku odlučio ostati nekoliko mjeseci samo da bi bio sa njom, ali i dok ne nađe način da Mirzetu povede sa sobom u Italiju. Veza sa bh. gradom i danas živi, posebno sa naseljem Upovac odakle je Mirzeta porijeklom, a Zanchini također ima samo riječi hvale kako za Visočane tako i za napredak ovog grada.
“Visoko mi se uvijek činilo izmijenjenim svaki put kad bih se vratio, čak i za vrijeme rata. Uvijek sam primijećivao veliku sposobnost stanovništva da se prilagodi događajima – vrlo nasilan rat koji je razdvojio cijelu zemlju i iste porodice, zatim političke i vojne saveze koji su se brzo mijenjali, svim vrstama stranaca. Stanovnici Visokog uvijek su reagovali prilagođavajući se novim stvarnostima, nastavljajući braniti svoj teritorij politički, vojno, kulturno… Međutim, posljednjih godina mislim da je napravio velik iskorak sa stajališta brige Opštine, po pitanju uređenih cesta, sakupljanja otpada, uređenja zelenih površina, usluga za turiste, javnih mjesta dobrodošlice i slično”, dodao je Giovanni Zanchini, koji danas živi u blizini Pescare, tačno nasuprot Splita, gdje radi kao tehničar za prečišćavanje vode u privatnoj firmi.
“Gotovo svake godine se sa svojom životnom saputnicom vraćam u posjetu rodbini u prekrasni Upovac kod Visokog, gdje ćemo se, nadam se uskoro i preseliti živjeti ili barem boraviti veći broj mjeseci u godini”, poručio je čovjek kojeg je rat na direktan način povezao neraskidivom vezom sa gradom u centralnoj Bosni.
(visoko.co.ba)
