Svaka majčina suza nosi tužnu priču. A, takvih… tužnih, bolnih puno je neispričanih. Od onih koje smo do sada čuli, ledi se krv se u žilama. Pričaju jer šutjeti ne smiju. Pričaju jer svake godine prije nego tabute sa posmrtnim ostacima svojih sinova, ali i ostalih srodnika, svoje ruke spuste na zelene pokrove. Zafalilo zagrljaja, često nam kažu.
Kažu i kako su svjesne da su takve zagrljaje morale zalediti u svom sjećanju znajući da se više nikada neće ponoviti.
Mnoštvo takvih pričala čula je i novinarka Hayat TV-a i naša Visočanka Melina Rašidović.
Godinama je i mimo jula u Potočarima, u Srebrenici. Nijedna posjeta ne može proći bez razgovora s majkama.
A one – majke, upravo njoj otvore seharu sjećanja. Ispod tuge otkopaju i najsretnije trenutke koje su nekoć doživjele sa svojima.
Nakon što je ponovo nakon ukopa posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici dolinom bijelih nišana zavladala tišina, s našom Melinom smo pričali o majkama, njihovoj patnji, negatorima genocida, pričama koje su je najviše pogodile…
Generalno na Srebrenicu i Potočare gledam kao na mjesto odakle svi mi trebamo da izaberemo da budemo. U principu, da se ovo mjesto, ova lokacija ne spominje samo u julu. Mi znamo da je 11. juli najteži dan u godini i znamo da je juli mjesec koji nam se čini da nikad neće proći, ali je činjenica generalno i u razgovoru sa majkama, kažu mi juli je svaki dan, svaki mjesec, bez obzira je li zima, je li ljeto mi to preživljavamo, mi sa tim živimo. Kada se sjetim prvog svoga praćenja dženaze to su bile majke koje su s bolom pričale o svojoj djeci, pričale o trenucima rastanka, pričale gdje su ih posljednji put vidjeli, kuda su oni hodali, gdje su ih našli i to su uglavnom najteže priče koje čujemo ovdje, priče majki. Kako koja godina odmiče mi samo vidimo da su to neki zaleđeni pogledi, zacakljeni pogledi koji gledaju iskopan kabur, koji gledaju u smjeru gdje se nalazi tabut, kada će donijeti posmrtne ostatke njenog djeteta i sve je manje snage da se priča o tome. Onda pogledamo statistike i vidimo, danas su mi to kazali i naši sagovornici koji su se uključivali u programu, skoro 600 majki nije dočekalo da pronađe svoje ostatke svoje djece i da ih ukopa ovdje. I onda kada prošetamo samo po Memorijalnom centru i vidimo mezarluk onda možemo da uočimo ukoliko se zadubimo da su tu ipak mjesta ostavljena za njihovu djecu a evo upravo ih one neće ispratiti. Sve je više i više takvih priča – priča Melina.
Kaže kako godinama misli da je čula najstrašnije i da strašnije ne postoji, a onda godinama, nastavlja Melina, demantuje sama sebe. Shvati da zaista sve nismo čuli, da zaista nije sve ispričano.
Najpotresnije su one priče koje nam govore da su majke ukopale jednu, dvije kosti svojih sinova, svojih muževa, supruge, sestre… Ima jedna majka koja je ukopala nešto kompletnije posmrtne ostatke i ona mi je pričala kako je godinama odlagala Hadž dok ne pronađe svoje dijete, dok ne identifikuje dijete dok ne obavi dženazu. Onda je vidjela da ide u starost i rekla je: „Idem ja obaviti hadž, pa ako Bog da pronaći ću kosti, ukopat ću ga ovdje. Ona je te godine kada je imala namjeru da ide na hadž pronašla i svoje dijete. Obavila je dženazu, prolongirala još jednu godinu i onda je sljedeće godine otišla nešto mirnija. S obzirom da je ovdje srećem svake godine u Potočarima, ona je u dobrom zdravstvenom stanju, sin joj se zove Faruk on je negdje na početku mezarluka, ali to mi je jedna od priča koja mi je na mene ostavila generalno najviše traga. S obzirom da su i to dijete, da su išli preko šume, da nije prešao do slobodne teritorije kao evo i hiljade Srebreničana i maloljetnika kojima je i on pripadao – govori novinarka Informativnog programa Hayat TV-a.
Kada pogledamo dolinu bijelih nišana mi znamo da svaki 14. nišan pripada maloljetnika, nastavlja Rašidović.
Mi svake dženaze ispračamo maloljetnika, mislim da nije bila nijedna da nije klanjana dženaza nekom maloljetniku. Često pitam sagovornike kada razgovaramo o budućnosti, kada razgovaramo o šta je ono što sutra slijedi ovdje kada se sve ovo smiri, kada svi odu svojim kućama, jesu li nove generacije uopšte kadra da razumiju šta je ono, šta se prošlo, kuda se prošlo, i onda mi se oni tu pozivaju i na to da uče nove generacije da stariji prenose sve ono što se dešavalo da imaju, i u okviru ovog obilježavanja godišnjica genocida, da imaju historijske časove koje nastoje da približe mladima , kuda, šta , kako, odakle je sve krenulo, kako se sve završilo, i to odprilike rade preživjele žrtve genocida koje iz prve ruke mogu reći šta se sve kako. Mislim da da, mladi usvajaju, uče, ono što jeste bojazan iskrivljenje historije, iskrivljenje činjenica naročito što je to tendencija vlasti u RS-u da se nekako historija prilagodi i udžbenici historije generalno za djecu školske dobi prilagode plan i program srbijanskom, ali evo oni se trude da to sve nekako zaustave i da mlađa generacija zna istinu o svemu što se dešavalo. Ali, svakako dovoljno je svakome da dođe ovdje bar jednom, ako ne drugih mjeseci onda barem 11. jula kada se obilježava godišnjica, pa da vide – govorila je za naš portal Melina Rašidović.
(Visoko.co.ba / Hayat / Amir Saletović, Emrah Fejzović)
