Naslovnica IZDVOJENO Obilježena 30. godišnjica stradanja stanovnika Bioče

Obilježena 30. godišnjica stradanja stanovnika Bioče

Buregdzinica Tepsy Ilijas Dstore Ilijas

Prije 30 godina, srpski  agresor izvršio je teške zločine nad stanovnicima Bioče. Zarobio je i zatvorio stanovnike ovog naselja u prostorije osnovne škole, nakon čega je odvojio žene i djecu od muškaraca te ih odvodio u logore, kao što su željeznička stanica u Podlugovima i Planjina kuća u Semizovcu. Nakon toga, mnogi od njih su ubijeni. Bioča je dala 47 šehida, a prije agresije u ovom mjestu bila su 52 bošnjačka domaćinstva. Najveći zločin počinjen je na brdu Žerovanj, gdje je mučeno i likvidirano 16 Biočana, dok su ostali poginuli u živim štitovima koje je koristila agresorska vojska.

I ove godine upriličeno je dostojanstveno obilježavanje stradanja Bošnjaka Bioče. Na centralnom spomen obilježju upriličen je prigodan program, te su delegacije položile  cvijeće i proučile  Fatihu. Jedan od članova Organizacionog odbora je Emir Handžić,  dijete šehida Bioče, koji je 92. godine imao osam mjeseci, a pet godina kada su tijelo njegovog oca pronašli u masovnoj grobnici Žerovanj i kada mu je klanjana dženaza. Emir je poručio mladim ljudima da moraju biti hrabri, kao što su bili i šehidi.

„Ovo je jedno od najmasovnijih obilježavanja stradanja bošnjačkog stanovništva, ne samo na području općine Ilijaš nego i Kantona Sarajevo. Ovo je jedno malo naselje koje broji oko 50 domaćinstava. Svake godine imamo preko 200 posjetilaca. Raduje me što dolazi veliki broj djece i trudimo se da ih na razne načine motivišemo. Svake zadnje nedjelje u mjesecu maju dođu i željno iščekuju ovo obilježavanje. Našoj djeci šehidi puno znače. Da nije bilo naših šehida, vjerovatno ni ove djece danas ovdje ne bi bilo. Kao dijete šehida, poručio bih mladim ljudima da moraju biti hrabri, da se bore, da im niko ništa neće dati osim onog za šta se izborimo. Naši očevi su bili hrabri. Mi ne smijemo upropastiti tu njihovu hrabrost svojom ljenošću. Za svoja prava se moramo izboriti, glasno i jasno“, istakao je Emir Handžić.

Načelnik Akif Fazlić istakao je da svjedočimo mnogobrojnim pokušajima revizionizma događaja iz 1992.-1995. godine.

„Svjedoci smo da se podižu razne optužnice koje zaista ne odražavaju ono stanje kakvo je bilo 1992. godine. Zbog toga je jako važno da se sjećamo istine. Treba istinu promovirati zbog generacija koje dolaze. Prošlo je 30 godina od kada je u Bioči ubijeno 47 ljudi. Ovo se može kvalificirati kao genocid na mikrolokaciji. Ovo je jedan svirepi ratni zločin. Dobio je neke sudske epiloge ali nije dobio ključni, da direktni egzekutori budu kažnjeni. Niko direktno nije odgovarao za zločine u Bioči i to ostaje kao zadatak svih generacija koje dolaze. Prisutnost ljudi govori o tome da se razvija svijest kod naših ljudi“, istakao je načelnik Fazlić.

Omer Osmanović, ministar za Boračka pitanja Kantona Sarajevo kazao je da 47 šehida Bioče je nešto što se ne smije zaboraviti.

„Mjesec maj, juni i juli su puni ovakvih događaja. Kultura sjećanja i način da ih se sjetimo je najmanje što možemo mi učiniti za njih. Treba nam što više omladine da sluša historijske časove i za šta su oni dali živote, ko su bili oni, ko su ti heroji na kojima počiva priča koja se zove Bosna i Hercegovina. Imamo dug prema mladima, da prema njima prenosimo empatiju. Kao što smo mi bezuslovno krenuli da branimo domovinu, tako moramo i mlade naučiti da imaju empatiju da u budućnosti brane Bosni i Hercegovinu. Narod koji nema svoju historiju nema ni budućnost“, istakao je ministar Osmanović.

Nermin Durmo, stanovnik MZ Bioča, jedan je od prvih ranjenika i zarobljenik 1992. godine na području općine Ilijaš. Kao svjedok dešavanja u Bioči 1992. godine poručuje da uvijek moramo biti budni i na oprezu.

„Sjećam se kao da je jučer bilo. Počeo je napad sa brda Paljevo. Mi smo se povukli prema brdu Hajrina kosa a drugi dan prema Trešnjicama, a onda i prema Zeniku. Dobili smo dojavu da su poginula naša dva saborca. Poslije toga smo se povukli u Bioču da pomognemo svom narodu. U tom momentu više nismo imali ništa, ni hrane, ni vode. Pokušali smo da se probijemo prema Visokom jer smo vidjeli da tu više nema života. U grupi su bila 52 borca. Udarili smo na zasjedu. Ja sam bio teško ranjen. Dvojica saboraca su poginuli, Džemal Šehić i Edin Handžić. Moji saborci su se povukli a ja sam ostao na mjestu gdje sam ranjen. Došao sam u mjesto Hijići i sutradan sam krenuo da se predam. Vidio sam da gore kuće u Bioči. Uhvatili su me moja dva školska druga. Uvijek je bila ista taktira „predajte oružje nećemo vam ništa a za glavu ne garantujemo“. Prebačen sam u stanicu milicije. Nakon toga su me prebacili u dom zdravlja. Bilo mi je nevjerovatno da me ispituje moj školski drug sa kojim sam dijelio sendvič. Nakon toga su me odvezli u SUP gdje su me ispitivali, tukli i maltretirali. Poručio bih mladim ljudima da uvijek trebaju biti budni i na oprezu. Nakon rata bio sam predsjednik MZ Bioča. Našli smo grobnicu na mjestu Žerovanj. Bio sam na iskopavanju. Poznao sam svakog svog saborca i to su mi bili jedni od najtežih trenutaka“, istakao je Durmo.

Nakon programa na centralnom spomen obilježju, upriličen je obilazak spomen ploča u rejonu Trešnjice i Selimovići.

Radio Ilijaš