Gotovo sedam godina prošlo je od jedne od najzanimljivijih hafiskih dova koje su održane u Bosni i Hercegovini. U džamiji Medrese “Osman ef. Redžović” u Čajangradu kod Visokog 20. decembra 2015. godine u zvanje hafiza promoviran je bračni par Nijaz i Adisa Aganhodžić. Diplome im je uručio reisul-ulema Husein ef. Kavazović. Bio je to prvi slučaj u BiH da je dvoje supružnika zajedno završilo hifz. Mentor im je bio dr. hafiz Safet ef. Husejnović iz Zenice. Ne samo da su zajedno memorirali Kur’an Časni, oni su zajedno završili studij na Al-Azharu, najpoznatijem islamskom univerzitetu u svijetu, te zajedno rade u Medresi “Osman ef. Redžović”. Kao diplomirani teolozi, Nijaz je profesor akaida i hadisa, a Adisa odgajateljica u ženskom odjeljenju ove renomirane medrese. Zajedno su nedavno upisali i postdiplomski studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Hafiz Nijaz ef. Aganhodžić rođen je 1976. godine u Zenici. Osnovnu i Srednju mašinsko-tehničku školu završio je u Zenici. Medresu je završio vanredno. Nakon srednje škole upisao je Pravni fakultet u Zenici. Radio je kao imam u Crkvicama u Zenici. Tu u džematu je upoznao i djevojku, a sadašnju suprugu Adisu. Akademske 1998/99. dobio je priliku da studira na odjelu Al-Azhara u Damasku (Sirija).
Hafiza Adisa Aganhodžić rođena je 1977. godine u Okrugloj kod Višegrada. Stjecajem ratnih okolnosti, u Zenicu je izbjegla s roditeljima i bratom. U Višegradu je završila osnovnu, a u Zenici Srednju hemijsko-tehničku školu. U Ensar džamiji bila je redovna džematlijka, što nije promaklo mladom efendiji Nijazu da se upozna s njom i kasnije je izabere za svoju životnu saputnicu.
Nijaz i Adisa, puni emocija, kazat će neke nezaboravne momente.
“Nakon pola godine provedene u Damasku vratio sam se u Zenicu, oženio svoju djevojku Adisu i potom smo zajedno došli u Damask. Zajedno smo upisali studij na sirijskom odjelu Al-Azhara. Tamo smo završili tri godine studija, a potom se, poštujući protokol Univerziteta Al-Azhar da se posljednja godina završi na matičnom fakultetu, prebacili u Kairo. Tamo smo završili četvrtu godinu i diplomirali. Po povratku u Zenicu 2005/2006. opet sam radio. Zaposlio sam se u Ensar džamiji. Zadržao sam se na mjestu drugog imama, mujezina, pomoćnika na islamskoj pouci. Nakon sedam mjeseci rada, jednog petka mijenjao sam hafiza Mevludina ef. Dizdarevića i održao hutbu. U džamiji je bio i Džemal ef. Salihspahić, direktor Medrese “Osman ef. Redžović” u Čajangradu kod Visokog. Dao mi je vizitku i rekao: ‘Ti mene poznaješ, javi se.’ Bio je to početak hafizinog i mog puta prema Medresi.
Tako da sam od 2006. profesor u Medresi. Profesor Salihspahić je imao uslov da, ako hoću doći u Medresu, moram i stanovati u njoj. Te godine smo prešli u Čajangrad, tu se zaposlili i danas radimo zajedno. Tu smo dobili sina Madžida. Ja sam, eto, profesor već šesnaestu godinu. U Medresi smo živjeli 13 godina, da bismo 2019. preselili u Ilijaš. Ono što je bitno spomenuti: zajedno smo završili fakultet, zajedno radimo u Medresi, zajedno završili hifz i nedavno zajedno upisali postdiplomski studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. S početka sam predavao akaid, ahlak i hadis u prvom razredu, a od ove godine predajem akaid i hadis u četiri odjeljenja. Hafiza je odgajateljica u ženskom odjeljenju Medrese. Naša bi želja bila da bude profesorica kiraeta jer ima sve sposobnosti za to. Pokazala je to i kad su naša djeca u pitanju. Stariji Muaz je student, a Madžid je prvi razred Medrese. Završava 22. džuz. Ostalo mu je još osam džuzeva Kur’ana. I njemu je muhaffiz dr. hafiz Safet ef. Husejnović”, otkriva Nijaz.
“Često su nas pitali jesmo li mi željeli da budemo prvi slučaj u Bosni i Hercegovini da su supružnici zajedno završili hifz i imali zajedničku hafisku dovu. Odgovarala sam da o tome nismo razmišljali. Ovo nam se činilo ekonomičnijim. Zajedno bismo autom putovali do Zenice na preslušavanje, a danas sina tamo vozimo. Uvjerena sam da, ako je iskren nijet, ako čovjek radi u ime Boga, ne treba puno razmišljati da li ja mogu, nego se potruditi da to što smo počeli i završimo. Sasvim su moguće i prepreke, i iskušenja, i da ćeš na momente padati, ali uvijek treba pronalaziti načine i nanovo se dizati i motivirati. Naše je da se trudimo, a Allah, dž. š., daje rezultat. Kad se te dvije komponente spoje, ne može izostati pozitivan rezultat. Mene je na učenje hifza motivirao jedan moment na ispitu iz predmeta Kur’an na prvoj godini studija. Iz predmeta Kur’an za ispit smo trebali znati 70 prvih stranica Kur’ana napamet. Iako sam se pripremala, sve naučila, ipak sam imala veliku dozu nepovjerenja u sebe. Očekivala sam da ću se osramotiti pred ostalim studenticama koje su bile Arapkinje i kojima je učenje Kur’ana napamet na maternjem jeziku bilo puno lakše nego meni.
Na dan ispita puno nervoze i straha unijela je i informacija da sve kolegice mole Boga samo da im na ispit ne dođe profesor Sulejman, koji je važio za najstrožijeg profesora na fakultetu.Tako sam i ja u sebi molila Boga da mi da što je za mene hajr. Kad su nas prozvali, shvatila sam da sam i ja baš kod profesora Sulejmana. Ali šta je – tu je, pomislila sam, samo da se završi. Došao je red na mene. Uspješno sam odgovorila na prvo, drugo pa i treće pitanje. Kada sam završila, profesor je digao glavu i rekao mi – Ahsenti, što bi značilo kod nas – aferim, odlično. U tom momentu, shvatajući da ja to mogu, definitivno mi se javila želja da postanem hafiza, čuvar Časnog Kur’ana. Samo jedna riječ je bila dovoljna da u meni probudi ljubav prema hifzu”, kaže Adisa.
Kad je hafiz Nijaz odlučio da bi trebalo da angažiraju muhaffiza, Adisa je već bila memorirala 25 džuzeva, a Nijaz petnaestak. Osjetio je potrebu da ima neko ko će ih obavezivati da ustraju. U početku Adisa nije bila za to jer je zamišljala da je muhaffiz neko ko te tjera da učiš. Nijazu je na pameti bio hafiz Zilko ef. Žolja. Budući da je on već bio u godinama, nije htio da ga opterećuje. Sjetio se potom dr. hafiza Safeta ef. Husejnovića iz Zenice. “Nazovem hafiza i pitam ga kad mi možemo dolaziti na preslušavanje, on kaže: kad nama odgovara. Dok ja razgovaram s njim, hafiza kaže: Hoću i ja. Tako smo zajedno išli kod našeg muhaffiza. Bio je toliko pristupačan da si s njim mogao sve dogovoriti. Imam običaj kazati da je on čovjek koji je prvi ulazio u džamiju, a posljednji iz nje izlazio”, prisjeća se hafiz Nijaz.
Hafiza Adisa nadovezuje se na hafiza Nijaza i dodaje: “Prvi razgovor s hafizom Husejnovićem bio je 13. januara 2015. godine, a učenje pred njim započeli smo 18. januara 2015. godine. Dogovor je bio da svake subote u hefti, dakle jednom sedmično, odemo kod hafiza, a da prethodno memoriramo po jedan džuz i da nas on presluša. Samo smo jednu subotu pauzirali jer smo bili na putu za Austriju. Nazvali smo ga s puta da saslušanje prolongiramo za ponedjeljak, a on je taj dan morao na put u Ameriku. Hafiska dova bila je 20. decembra 2015. godine. Hafiska dova bila je u Medresi, a diplome nam je dodijelio reisul-ulema Husein ef. Kavazović. Prije polaganja hafiskog ispita 15 dana smo zaredom odlazili u Zenicu i pred hafizom preslušavali po dva džuza kako bismo bili što spremniji. To je inače bila njegova metoda s hafizima kojima je bio mentor.”
Na polaganju hifza njima su formirane dvije komisije. Nijaz je polagao u mektebu Begove džamije, a u komisiji su bili hafiz Ismet ef. Spahić, hafiz Mensur ef. Malkić i hafiz Haso ef. Popara. Hafiza Adisa je polagala u Gazi Husrev-begovoj medresi, a u komisiji su joj bili hafiz Dževad ef. Šošić, Dževad ef. Hrvačić i hafiz Muhamed ef. Čajlaković. Tada je hafiz Spahić Nijazu rekao: “Vaš hifz će biti posebno plodonosan jer radite u Medresi, bračni ste par, poznajete i komunicirate s dosta ljudi.”
Bračna harmonija doprinijela je da Aganhodžići zajedno završe fakultet, da zajedno završe hifz, da zajedno rade u Medresi, da zajedno upišu postdiplomski studij. Jedno drugom bili su podsticaj i najveća podrška. “I kad smo bili na studiju u tuđim zemljama, znalo je biti problema, prije svega finansijske prirode, ali smo zajednički sve to prebrodili. U Siriji nam se rodio stariji sin Muaz. I ovamo kad smo došli, Allah nas je kao bračni par usmjerio da jedno drugom budemo podrška. Kad bi se nešto dijelilo u Medresi, jedna kolegica bi rekla: ‘Vi uvijek duplo dobijete.’ Naš odgovor je bio: Radimo duplo i dobijamo duplo”, rekao je hafiz Nijaz.
O blagodatima učenja Kur’ana hafiz Nijaz kaže: “Svaka sahifa koju čovjek uči s nijetom da postane hafiz bit će mu zalog i lijepo sjećanje. A, ako i ne postane hafiz Kur’ana, odnosno koliko god nauči, on će imati lijepo sjećanje. Primjera radi, za vrijeme odlazaka u Sarajevo i Zenicu na preslušavanje Kur’ana nama se auto nikada nije pokvarilo niti smo uletjeli u kakvu gužvu. Nikad nismo zakasnili na komisiju. Ko to radi u ime Allaha, onda On njemu i olakša. Ne treba imati bojazan. Učenje hifza je proces. Ono ima svoj početak, a ako se i ne doživi kraj u smislu dobijanja titule hafiza, puno se toga uradilo. Svaki minut proveden uz Kur’an bit će zalog i na ovom i na onom svijetu. Ja sam nedavno u Zenici, u školi hifza koju vodi hafiz Safet ef. Husejnović, govorio o odgojnoj dimenziji hifza i, između ostalog, kazao da je biti hafiz više volonterskog tipa nego što je materijalno unosno. Najveća dobit za dunjaluk, a za ahiret posebno, jeste da čovjek sam sebi dokaže šta sve može da napravi. Kad smo išli na komisiju, prosjek učenja je bio 11 sati. Hafiz Safet bi govorio, a i nama se to dešavalo: ‘Spavam, a ponavljam Kur’an.’ Toliko Kur’an uđe u njegovu psihu da, i dok spava, čovjek sanja učenje i ponavljanje Kur’ana. Tek kad čovjek uđe u to, shvati koliku energiju ima. Velika je dobit da sam se ja svrstao u grupu hafiza, koja je, u odnosu na broj muslimana u našoj državi, ipak malobrojna. Hafizi su pokazatelji da čovjek može veoma mnogo da učini. I ko krene, a ne uspije, opet je na dobitku. Vakuf hifza jeste zalog i za onaj svijet. Postoje ogromne razlike u generacijama.
Vidimo ih i u ovih petnaestak godina, koliko sam ja u Medresi. Nekad se u neimaštini rađaju biseri. Nas je rat poremetio u mnogo čemu. To je, međutim, izrodilo neke druge ambicije koje su se naknadno ispunile. Tako da je ta neimaština, čini mi se, nama dobro došla. Danas imaština, bar je moj dojam, otupljuje ove nove generacije. Meni su najdraži momenti u životu bili kad nas je efendija u djetinjstvu naučio da tečno, po tedžvidu, učimo Kur’an. Ja sam vapio, da mi je kupiti kasetu od učača Abdula Basita Abdus-Sameda. Ta ljubav je ostala do današnjih dana. Današnjoj djeci i omladini nude se druge mogućnosti koje odvlače njihovu pažnju. Kućna atmosfera doista puno znači u odgoju mladih. Pa i naše medrese su ambijenti za odgoj. Mi smo oboje teolozi i nije nikakvo čudo što smo postali hafizi. Meni je posebno drago da djeca koja završe medresu, hifz, upišu medicinu ili neke druge egzaktne nauke. Veći su izazovi i veće oaze koje ih čuvaju.”
Kažimo na kraju da hafizi Nijaz i Adisa imaju dvojicu sinova. Stariji sin Muaz student je Građevinskog fakulteta u Sarajevu, a mlađi sin Madžid učenik je prvog razreda Medrese “Osman ef. Redžović” i učač hifza. On će nastaviti lozu svojih roditelja.
Visoko.co.ba/STAV/Bajro Perva
