Prišli smo mu odozgo, s olovske strane. Prolazili smo i ranije ovim krajevima, uvijek kad od Sarajeva putujemo ka Tuzli, a onda se istim putem vraćamo. Rijetko zastanemo. Ponekad odemo na Bijambare, ponekad se nadišemo oštrog nišićkog zraka pretražujući pogledom prostranstva visoravni za koju tvrde da je naljepša u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Znali smo, doduše, ovim krajem protrčati na putu ka Brezi i dalje, prema Varešu. Ali nikad da ostanemo koji sat, da ovdje provedemo neko lijepo vrijeme i ovom gradiću posvetimo pažnju koju zaslužuje. Nećemo više tako, danas smo posjetili Ilijaš.
Nismo se zaustavili u Semizovcu pa skrenuli lijevo već smo nastavili pravo, prema Olovu. Do korozirane žute ploče s dvije prekrižene dijagonale i natpisom – Kanton Sarajevo. Skrećemo lijevo, prema Bijambarama. Iza drvene kapije čeka vas koji kilometar terena stvorenog za pješačenje. Šetnicu okružuju lijepe klupe i šadrvani za odmor. Kolone ljudi kreću se od kapije do pećine. Nekima je mrsko hodati pa se voze u malenom voziću, lažnoj kompoziciji koja ne klizi šinama već se kotrlja na gumenim točkovima.
To je Ilijaš. Žurimo mu u susret
Na ulazu u pećinu nalazi se velika metalna rešetka, podsjeća na onu zatvorsku. Spuštamo se nizovima stepenica. Staza kojom je predviđeno (ili dozvoljeno) kretanje galerijama široka je otprilike metar. Struktura gostiju koje smo zatekli ovdje raznolikija je od flore i faune u ovim predivnim prostorima. Ima tu Arapa, Kineza, Italijana. Ima i naših, ali ne mnogo. Iznad glava strši magija pećinskog nakita. Imamo osjećaj da sam u nekom modernom filmu s pretjeranim efektima.. Voda koja kapa sa stropova bijamarskih pećina i muzika koju prave kapi padajući s visine u lokve vode, podsjeća nas da smo došli do kraja. U mraku ostaju neistražene dubine. Vraćamo se. Izlazak na svjetlo dana i čudan osjećaj da je sve prekratko trajalo. Nastavljamo. Pred nama je povratak u Nišiće. Na plato s kojeg se pruža čaroban pogled na prostranstva visoravni. Slika zakovana u mislima.
Spuštamo se ka opustjelim nišićkim selima. Pred nama je Crkva svetih apostola Petra i Pavla. Objekat je srednje veličine, a ovog puta nećemo vidjeti ljepotu enterijera s potpisom čuvenog akademskog slikara Špire Bocarića. Rušena je, paljena i ponovo obnavljanja, a na ovom je mjestu od 1886. godine. Široko dvorište u ovo je vrijeme uglavnom pusto. Drukčije je za ljetnih mjeseci. Tada se u nišićka sela sa svih strana svijeta teku rijeke, zavičaja željnih Ilijašana.
Tako je i s najpoznatijih ilijaškim pravoslavnim hramom, Crkvom svetog Proroka Ilije. Sivu boja ovog veličanstvenog objekta skoro je progutala crnim slovima ispisana godine početka i kraja gradnje, a potom i obnove ove ilijaške ljepotice. Iza se pruža veliko groblje. Crkva se nalazi na samom ulazu u grad iz pravca Sarajeva ili, preciznije, iz pravca Vogošće. Iz prostranog dvorišta pogled seže na kuće i poneku stambenu zgradu. To je Ilijaš. Žurimo mu u susret.
Pred nama su nizovi kuća s tipičnim crvenim krovovima. Lutamo sokacima koji ih povezuju. Decembar je, tmuran i prljav, pa su ulice puste. Naša ocrvenjela lica šiba hladni vjetar – kombinacija je očito zanimljiva rijetkim prolaznicima koji nas u čudu gledaju. Ko je to, baš ovdje i baš sada? Eto mi! I o vašem ćemo gradu ispričati lijepu priču.
Koračamo kroz Kakanjsku, Bogumilsku, Jukićevu, Spahićevu, Bosansku… Široki gradski trg je kao i veći dio grada – na ovoj obali Bosne. Tu su gradske kancelarije i trgovine, tu se odvija čitav društveni život ovog malog industrijskog grada što mu, nekoć, željezara udahnu život. Na glavnom gradskom trgu je velika džamija. Visoka je njena bijela munara. Neobičnog oblika, dominira prostorom. Na drugoj strani grada, u Starom Ilijašu je još jedna, starija džamija.
Ljepotu sakralnih različitosti na malom prostoru zaokružila je crkva svetog Marka Evanđeliste. Baš u blizini glavnog saobraćajnog raskrižja, iza kamene ograde s otvorenom kapijom. I nije ovo jedina katolička crkva u ilijaškom kraju. Drugom prilikom posjetit ćemo Taračin Do i Ljubinu. Jer, dan je kratak i valja nam dalje.
U Dubrovniku i Kopošićima
Ostalo nam je toliko vremena da posjetimo srednjovjekovni grad Dubrovnik i obližnju nekropolu stećaka u Kopošićima. Imali smo sreće: s nama je Perica Mijatović, zaljubljenik u zidine koje mu život znače.
Ovom historijski beskrajno značajnom prostoru prilazimo iz Ilijaša, preko Misoče, premda mu se može doći i one strane ilijaške opštine. Oba puta počinju asfaltom, a završavaju makadamom i u kasnu jesen, kad kiše zablate traktorske puteve, nije pametno u ovu avanturu krenuti bez stručne pomoći.
‘’Grad su, prema navodima dubrovačkog kroničara iz 1605.godine, osnovali dubrovački trgovci kada im je Kulin ban dao na eksploataciju bosanske rudnike. Smješten je u prelijepom ambijentu koje krase visoki stjenski masivi i duboke litice kanjona rijeke Misoče. Grad je u periodu osmanske uprave nad Bosnom bio glavni grad nahije Dubrovnik, a prije toga srednjovjekovne župe koja se također zvala po svom glavnom gradu. Njegova historijska uloga je puno značajnija nego što se to do sada znalo, a istraživanja koja će razjasniti njegov značaj za srednjovjekovnu Bosansku državu još traju’’, u jednom dahu priča Mijatović.
Govori kako je velelepna nekropola stećaka u obližnjim Kopošićima povezana sa samim gradom. Nije ovo jedina nekropola u Ilijašu. Ukupno ih je pet na listi nacionalnih spomenika. U Srednjem. Donjim Ivančićima, Lukama…
Ovdje, u Kopošićima, ispod jednog kamenog ljepotana pronađen je pogrebni plašt kneza Mirka Radojevića. Pozlaćen, prekrasan, danas krasi galeriju Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
‘’Kopošići su dio ambijentalne cjeline srednjovjekovnog Dubrovnika i ukopno mjesto visokih dostojanstvenika srednjovjekovne Bosanske države koji su kako se može pratiti kroz diplomatički materijal, bili politički angažirani od samo proglašenja kralja Tvrtka za kralja pa sve do 1420. godine koja se računa godinom smrti kneza Batića’’, dodaje naš domaćin najavljujući nove radove i nove pobjede – u Dubrovniku, ali bosanskom.
Neka Pericina energija gradu vrati staru slavu. Neka Dubrovnik postane svjetska senzacija i neka ponovo zažive napuštena sela magičnog ilijaškog kraja. U ljepšem vremenu vraćenih zavičaja i obnovljenih uspomena.
Ilijaš kroz brojeve
Bosna i Hercegovina, Federacija
Udaljenost od većih gradova: Sarajevo 28 km, Mostar 136 km, Zenica 50 km, Tuzla 118 km
Površina općine: 308.6 km2
Stanovništvo: (2013): 20.504 (općina), 5.189 (grad)
Rijeke: Bosna, Misoča, Ljubina, Rača, Stavnja, Nijenica
Planine: Čemerska planina
Jezero: Starača
Savjeti
Ilijaš se nalazi na raskršću puteva koji od Sarajeva vode prema Tuzli i Zenici. Pored grada prolazi autoput i može se reći da je Ilijaš saobraćajno iznimno dobro povezan s ostatkom države. Ovaj kraj poznat je po neobično velikom broju šumskih izvora vode te beskrajnim šumskim prostranstvima. Idealan je za višesatna pješačenja u netaknutoj prirodi, savršen za biciklizam i ljubitelje planinskih avantura. Na radost ribolovaca, jezero Starača u blizini grada, nudi priliku za aktivan ribolov na šarana, grgeča, deveriku, štuku, klijena. Posjeta gradu preporučuje se za proljetnih i ljetnih mjeseci ili u svim godišnjim dobima kao što smo to mi uradili.
