Tridesetčetverogodišnja Dženana Bračković, rođena je 1987. godine. Kroz brojne pretrage doktori su joj dijagonosticirali Ahondroplaziju odnosno patuljasti rast. Od te 1987. godine Dženana trnovitim putem obara predrasude i ispunjava svoje snove, ispunjava sve ono za što su joj, nekada ,govorili da neće moći. Mogla je, borila se i uspjela je. Danas je docent doktor na predmetu Turski jezik na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.
„Dženana je putnik na ovom svijetu. Putnik, koji je dobio zadaću da se vodi onom prvom riječju objavljenoj u Kur’an-i Kerim ‘Ikre’, što znači uči, čitaj u ime Gospodara koji stvara“, opisuje nam sebe Dženana Bračković, čije putovanje počinje još 1987. godine.
Dženana je rođena u septembru mjesecu, 1987. godine u Sarajevu. Dok je još bila u majčinom stomaku, doktori su uočili da je njena glava dosta veća u odnosu na trup pa je stoga rođena u osmom mjesecu. I od tada, počinje Dženanin put a ona je to sve prihvatila kao svoju zadaću. I od te zadaće ne odustaje.
– Dženana jednostavno daje sve od sebe da tu svoju zadaću ispuni na najbolji mogući način. Ali, Dženana živi tako što zna da je putnik i da treba samo djelovati za dobro. Da kada nije u poslu, kada je u nekom društvu ili kada je sama sa sobom i tada da razmišlja šta bi to moglo biti korisno, šta bi to moglo biti dobro, šta se može učiniti, kako se loše stvari mogu promijeniti u dobre, šta treba ispraviti. Dosta preispitujem sebe, kakva sam bila, gdje sam pogriješila, kakvi su mi nedostaci, gdje sebe trebam više unaprijediti. Ono što cijenim kod sebe jeste što nemam problema sa tim da li je u pitanju dijete ili neka starija osoba, ja od svakoga mogu naučiti, priča sagovornica Balkan News-a. Životni put ove tridesetčetverogodišnjakinje jedna velika je borba. Od samog rođenja, obzirom da je rođena u osmom mjesecu, počele su brojne pretrage. Najprije su, ističe nam sagovornica, doktori mislili da Dženani dijagnosticiraju Dawnov sindrom. No, nešto kasnije, daljnjim pretragama, otkrili su da je riječ o Ahondroplaziji, odnosno patljuastom rastu.
– Tada kreće borba: ‘Kako se nositi sa patuljastim rastom. Da li je moguće liječenje, kako i gdje.’ Mama i tata, naravno, kreću u tu borbu i pronalaze da postoji mogućnost za liječenje u tadašnjoj Makedoniji, tačnije u Ohridu na Dječijoj klinici, gdje su se uspješno obavljale operacije. I ja sam nekoliko puta išla na preglede, gdje je dogovoreno da je najbolje kada napunim pet ili šest godina da krenemo sa liječenjem, prisjeća se Dženana.
No, kada je napunila pet godina u njenoj domovini počeo je rat pa je proces liječanja, nakratko, obustavljen.
– Mama, brat i ja odlazimo u Tursku kod tetke. I ja nastavljam svoj život u Turskoj. U međuvremenu, mama i ja odlazimo u Makedoniju da vidimo postoji li mogućnost i kakve su šanse da se liječim tu. Budući da je već došlo do raspada bivše Jugoslavije i da su države već proglasile svoju samostalnost, tako se i liječenje u tim državama trebalo platiti. Nažalost, zbog rata i svega, mi nismo kao porodica bili u finansijskoj mogućnosti da pokrijemo troškove liječenja pa mama i tata ponovo kreću u borbu za to gdje bi se i šta bi se moglo uraditi, govori sagovornica.
U toj potrazi kako i gdje pronaći mjesto za liječenje, pojavio se i UNHCR, Međunarodna organizacija za izbjeglice, uz čiju pomoć Dženana odlazi u Helsinki, glavni grad Finske, i gdje obavlja potrebne operacije. U Helsinkiju provodi tri godine, a potom se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Završava osnovnu i srednju školu, zatim upisuje Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je i magistrirala na Odsjeku za turski jezik i književnost. Ni tu njena borba nije stala. Dženana nakon završenog magisterija počinje raditi u Institutu Yunus Emre u Sarajevu kao predavač turskog jezika a ujedno radi i kao prevodilac. A onda donosi još jednu važnu i veliku odluku.
– Nakon četiri godine rada u Institutu Yunus Emre, donosim odluku da se unaprijedim u svojoj struci i prijavljujem se za stipendiju za doktorat za turski jezik u Republici Turskoj, u Ankari na Univerzitetu Hacettepe. Pet godina sam, opet, provela u svojoj drugoj državi, kako je volim nazvati jer je zaista tako i osjećam. Nakon pet godina sam doktorirala turski jezik, vratila se u svoje Sarajevo, u svoju domovinu, priča Dženana.
Dženana kao osoba patuljastog rasta kroz svoj život susrela se sa brojnim poteškoćama, od brojnih pogleda, komentara i upućenih riječi. No, kroz život i borbu, najteže joj je padala neprihvaćenost od vršnjaka.
– Uvijek kada bismo u osnovnoj školi imali tjelesni odgoj i prilikom igranja košarke, odbojke ili između dvije vatre, uvijek bih ja ostajala ona zadnja osoba koju treba odabrati i svako bi se svađao. Jedni bi govorili:’ Neka je vama’, a drugi:’ Neka je vama’. Znači, nisam bila poželjna u društvu jer sam bila percipirana kao slaba osoba, drugačija, kao da ne pripadam tu, nešto mi je nedostajalo. Ostali su svi bili dobri, divni, savršeni,krasni a meni je nešto falilo, priča nam Dženana Bračković.
To su za nju, dodaje, bili momenti kada je osim borbe na trnovitim stazama, krenula i ona unutrašnja borba. Razmišljala je kako se izboriti sa svim tim. Da li da okrene leđa svima, da se povuče u sebe, da ne komunicira nikako ili da ljudima da do znanja da i ona postoji u ovom svijetu i da može djelovati na sebi svojstven način.
– Taj period djetinjstva, ali moram reći i u zreloj dobi, u odrasloj dobi, se, također, dešavalo da se susretnem sa komentarom da mi se na licu vidi da me je Bog kaznio, samo zato što sam pričala na svom jeziku i jer ta druga osoba me nije mogla razumjeti. I to su komentari od odraslih i zrelih osoba gdje sam bila, iskreno, šokirana, iznenađena. Pitala sam se je li stvarno društvo toliko surovo ili mi pretjerujemo, priča ona.
Nije željela previše ulaziti u analizu tog problema, već se fokusirala da bude svjesna društva u kakvom živi i da se uvjeri da malo dobrih ljudi, koji rade za dobrobit društva mogu pokrenuti nešto. Vjerovala je da se svaka dobra osoba sretne sa dobrom osobom, bez obzira na to koliko je loših ljudi ili stanja koji se nalaze oko nje.
– Tako da sam na neki način nastojala prihvatiti da to je realnost i da je to život te da se ja trebam nositi sa tim. Nastojala sam uvijek djelovati u korist društva. Nastojala sam u sebi prepoznati ono šta je to što ja mogu učiniti i dati da ljudi shvate da ne postoji prepreka kad nešto volite, kad nešto želite. Jer ljudi imaju problem i strah da pogledaju sebe u ogledalo, da se vrate sami sebi jer se boje šta će zateći. Onda traže negativnosti u drugima i druge okrivljuju za svoje nedostatke, jer nisu svjesni da su samo pričvršćeni za stolicu i da im je stolica samo bitna. Nije bitna stolica, nije bitno koliko je titula ispred Vašeg imena, Vaše ime Vas čini Vama. To je Vaša bit. Ja sam Dženana, moj posao jeste biti profesor, prenositi znanje, predavati turski, ali najprije sam ja Dženana, ličnost, čovjek, priča sagovornica Balkan News-a.
Da su je kroz čitav život pratile situacije u kojima bi mnogi odustali dokaz je sve ono što joj se u svakom njenom novom koraku, koji je činila, prolazila.
– Svaki čovjek vodi jednu vrstu borbe. Moja borba je bila ta da sam se susretala sa raznim pogledima, sa raznim komentarima. Osnovna škola je bila malo teži period. Znamo svi da su djeca surova i da ne znaju, ali su to ipak djeca pa im čovjek ne može zamjeriti, ali budete tužni i povrijedi vas kada neki komentar čujete od odrasle osobe, kaže Dženana i prisjeća se sitacije kada je upisivala Filozofski fakultet i odsjek koji je željela.
Već tada njoj su savjetovali da još jednom razmisli o svom pozivu, da je djeca ili studenti i neće baš prihvatiti zbog njenog rasta.
– Kada sam se odlučila za studij jezika generalno, susretala sam se sa komentarima da neću biti prihvaćena od strane učenika ili studenata kao profesor, predavač, nastavnik. Govorili su mi i da dobro razmislim da li želim krenuti tim putem, da neću možda uspjeti ni kao prevodilac jer se traže lijepe i atraktivne djevojke, da će mi to predstavljati prepreku. Međutim, ja ni u jednom momentu nisam posustala. Ne mogu reći da sam bila ravnodušna na te komentare i da me nisu doticali, ali sam sjela sama sa sobom i sama sa sobom porazgovarala: ‘Ok, apsolvirali smo, neminovno je da će biti komentara. Zasigurno je da će biti prepreka, da će biti trenutaka kada bi možda mnogi poklekli ili trenutaka koji će me dovesti u iskušenje da pokleknem’, priča Dženana.
Međutim, sebi je uvijek govorila kako je stvorena za to i da ide korak po korak.
– Zapisano mi je tako da se trebam boriti, da se sve ne dobije tako lahko, i ne samo ja nego uopšte. Život je surov sam od sebe i sama sam sebi rekla da bez obzira koliko teško bilo, koliko, možda, neki komentari budu utjecali na mene da se neću obazirati na to i da ću nastaviti svoj put, jer svako ima svoju nafaku. Svakoga čeka neko mjesto u društvu, govori sagovornica.
Dženana Bračković, kojoj su govorili da neće biti prihvaćena u društvu, da još jednom razmisli da li je taj put za nju ispravan, danas je docent doktor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu na predmetu Turski jezik i program koordinator odsjeka.
– Kažu sabur je gorak, a plod mu je sladak. Ja sam slatkoću tog ploda upravo osjetila zaposlenjem na ovom univerzitetu kao docent na predmetu Turski jezik. I vrijedilo je, čitav taj put koliko god bio trnovit i koliko god bio pun prepreka, i raznih susreta, vrijedilo je i ne kajem se ni zbog čega. Ne mislim da sam išta propustila, ne mislim da mi se išta loše desilo ili da sam ne dao Bog uskraćena za bilo šta. Čak šta više mislim da sam prije sretna i da sam izabrana posebno da bih prošla sve to, da bih došla na mjesto na kojem sam sada. Veoma sam ponosna na to i veoma mi je lijepo i vrijedilo je. Treba se boriti koliko god teško bilo, treba ići dalje i ne treba pokleknuti, jer možda bude težak put i malo duži nego što očekujemo ali na kraju bude slatko, govori Dženana i za kraj ističe kako i danas kada radi kao predavač, kao profesor i kada podučava mlađe buduće akademske građane, ona i dalje uči: „ Stalno volim ponavljati da ja od svojih studenata dosta mogu naučiti i svaka moja studentica, budući da su mi na odsjeku sve studentice, svaka je priča za sebe i svaka nosi svoju lekciju iz koje ja mogu dosta toga naučiti. Ne možemo samo gledati da je profesor taj koji podučava, vjerujte mi, u mnogim slučajevima su studenti ti koji mnogo tome mogu podučiti profesore. Tako da moramo raditi obostrano ,moramo biti jedno, moramo biti tim. Moramo raditi za dobro i moramo pomagati jedni drugima, niko nije iznad nekoga, svi smo mi jednaki samo imamo različite zadaće koje trebamo izvršavati, zaključuje Dženana Bračković.
(Elmina Muhić/Balkan News)
