Naslovnica IZDVOJENO Dvanaesta godišnjica smrti bh. književnika Nedžada Ibrišimovića

Dvanaesta godišnjica smrti bh. književnika Nedžada Ibrišimovića

Buregdzinica Tepsy Ilijas Dstore Ilijas

Danas se navršava dvanaest godina od smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, slikara i publiciste.

Ibrišimović je preselio na današnji dan 2011. godine, a bio je dobitnik brojnih nagrada, poput Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, nagrade Društva pisaca, Bošnjačke zajednice “Preporod”, nagrade “Hasan Kaimija”… Za djelo “Vječnik”, koje je izašlo 2005. godine, Društvo pisaca Bosne i Hercegovine kandidovalo je Ibrišimovića za Nobelovu nagradu.

Nedžad Ibrišimović je bio bosanskohercegovački književnik. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine.

U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB “Preporod” koji je radio i u doba blokade tog dijela Sarajeva.

Bio je i član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao je deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski jezik.

Njegov roman “Vječnik” iz 2005. godine je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući “Svjetlost” iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev “Derviš i smrt”. U januaru 2009. godine u izdanju IKD “Šahinpašić” objavljeno je osmo izdanje “Vječnika”.

Pored knjiga koje je pisao, Nedžad Ibrišimović stvarao je nevjerovatne skulpture. Tehnikom koja nigdje u svijetu nije primjenjivana i inspirisan sjenama, Ibrišimović je kroz svoja djela bio sve ono što poručuje u knjizi. Dosljedan sebi, onome što jeste, a opet otvoren prema svima. Njegove skulpture su ono što je on, bez primjesa tuđeg i stranog.