Ibrišimović Nedžad rođen je u Sarajevu 1940. godine, nešto manje od pola godine prije nego će rasplamsali Drugi svjetski rat stići u njegov rodni kraj. Možda je to bila adekvatna najava života u kome će se ovaj vrsni književnik konstantno boriti i izaći kao pobjednik, a svjedok te pobjede njegova su djela.
“Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu.” napisao je u romanu „Vjećnik“ Nedžad Ibrišimović.
Sa tri godine, poslije smrti oca sa majkom seli u Žepče. U Sarajevo se vraća kao srednjoškolac, te pohađa školu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo. Ponovo odlazi u Žepče, gdje je jednu godinu radio kao nastavnik, da bi se u Sarajevo vratio kao student filozofije. Diplomirao je 1977. godine. Svoje prvo književno djelo Kuća zatvorenih vrata objavio je 1964. godine.
O književnom opusu Nedžada Ibrišimovića profesor Sanjin Kodrić piše – „Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.“
Bio je urednik listova „Naši dani“ i „Oslobođenje“ te časopisa za književnosti „Život“. Tokom agresije na našu domovinu aktivno je djelovao. Na Dobrinji osniva KZB „Preporod“. Dobitnik je više nagrada i priznanja: 1975. Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za roman Ugursuz; za televizijsku adaptaciju Ugursuza prvu nagradu za dramski tekst na Bledskom festivalu 1970. godine, za roman Karabeg godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Svjetlost” 1971. godine, za roman Braća i veziri godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” 1989., 1992. Nagrada Društva pisaca BiH za knjigu Knjiga Adema Kahrimana; 2004. Nagrada “Skender Kulenović” za Izabrana djela I – X; za roman “Vječnik” dobio je nagradu Bošnjačke zajednice “Preporod”, 2005., za roman “Vječnik” Udruženje izdavača i knjižara BiH dodijelilo mu je godišnju nagradu 2005., za roman “Vječnik” dodijeljena mu je nagrada Hasan Kaimija, 2006. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1993. do 2001. godine.
O Nedžadu Ibrišimoviću u razgovoru za Klix.ba njegov sin Oro je rekao – „Družio se i sa svjetskom elitom, ali i s ‘običnim’ narodom. Nije pravio razlike između njih. Šetnja po sarajevskim ulicama je trajala satima, ali ne zato što smo sporo šetali, već što je svaki minut stajao i pozdravljao se s ljudima. Tako je bilo i po cijeloj BiH. Učinio je da se osjećam ponosno gdje god bih se u svijetu pojavio, da volim svoju zemlju i svoj narod, da cijenim i poštujem ljude, da se ljubazno i lijepo ophodim…“
Miljenko Jergović o Nedžadu Ibrišimoviću navodi sljedeće: „Na gubitku su oni koji ga nisu čitali. Kada bi se sav živi vrh južnoslavenskih književnosti trebao sabrati i rasporediti u dva Renaulta 4, bilo bi unutra mjesta za Nedžada Ibrišimovića. Možda baš za upravljačem crvene četvorke.“
Ipak Nedžad Ibrišimović nije bio samo briljantan književnik. On je bio član Udruženja Likovnih umjetnika BiH, te je do 2000. godine imao deset samostalnih izložbi. Ovaj vrsni umjetnik, iz reda najvećih bošnjačkih pisaca, umro je 15. septembra 2011. godine. Pokopan je u haremu Ferhadija džamije u Sarajevu, gdje počivaju Alija Isaković i Ibrahim Ljubović. Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića na dženazi rahmetli Nedžada Ibrišimovića reče: „Nedžad sad ide preko Modre rijeke, tisuć ljeta duboke, sto godina široke… tamo negdje gdje ga čeka njegov pjesnički brat Mehmedalija. Ono što je sigurno jeste da je noge oprao, da je abdest uzeo, da je Bosnu svojim djelom namirisao, ukrasio. I spolja i iznutra. Sigurno je da ni Bosna, ni mi svi nećemo biti isti bez ovog gorostasa bošnjačkog duha i identiteta, ali je važno da naš brat Nedžad pred svoga Gospodara izlazi čiste duše i čistog, velikog srca i punih ruku onoga što je za svoj narod, vjeru i domovinu.“
Umro je (preselio na ahiret) 15. septembra 2011. godine u Sarajevu, u 71. godini života. Općina Ilijaš, gdje je Ibrišimović proveo posljednje godine života, s ponosom ističe da SŠC “Nedžad Ibrišimović” u Ilijašu nosi ime u čast bh. velikana Nedžada Ibrišimovića.
