Bacanjem cvijeća u rijeku Bosnu i prigodnim programom, porodice nestalih osoba općine Vogošća prisjetile su se svojih najmilijih, te apelovale na sve one koji imaju informacije da progovore gdje su tijela skoro 60 nestalih osoba s ovog područja.
Ovogodišnja manifestacija održana je na centralnom spomen-obilježju na ulasku u mjesto svrake kod Semizovca u simboličnih 11:55 sati. Porodice nestalih osoba općine Vogošća te brojna udruženja i zvanice okupili su se da odaju počast onima za kojima su godinama tragali ili još uvijek tragaju.
Predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća Ema Čekić za Detektor kaže da 16. juni obilježavaju svake godine kao dan nestalih Vogošćana jer je upravo na taj dan 1992. odvedeno 29 osoba iz “Planjine kuće“.
Ističe da se na području ove općine traga za još 58 nestalih osoba, ali da porodice nemaju nikakvih informacija, niti ima pomaka u njihovom pronalasku.
“Tužno je i žalosno ovolike godine da niko neće da progovori i kaže istinu gdje su naši najmiliji“, govori ona.
Čekić kaže da su prošle 34 godine otkako su njihovi najmiliji odvedeni u nepoznatom pravcu, te da brojni članovi porodica umiru. U Udruženju, kako kaže, ostale su svega tri majke koje su još uvijek žive.
“Porodice se osipaju, ali imamo ovu omladinu koja nas konstantno prati, tako da nadam se gdje mi stanemo da će oni da nastave – da ne zaboravimo. Najbitnije što se može desiti je da se sjećamo naših najmilijih, da ih ne zaboravimo jer su oni dio nas“, pojašnjava ona.
Tegobu koju porodice nestalih osjećaju, kako kaže, niko ne može razumjeti.
“Poručila bih svima onima ako znaju informaciju da nam je proslijede, neka nam kažu da smirimo i našu i njihovu dušu“, poručila je ona.
Prilikom manifestacije na kojoj su osim Čekić govorile i druge zvanice, te pročitani literarni radovi učenika osnovne škole, porodice nestalih Vogošćana kazale su da već 34 godinu čekaju informacije o svojim najmilijim.
“Mi ne možemo čekati, godine prolaze, tuga i bol u duši ostaje“, rekla je Čekić prilikom manifestacije.
Porodice nestalih su navele da su očekivali instrumente međunarodne prisile za one koji budu ometali traženje istine, ali da su se gotovi svi sem općine Vogošća oglušili na njihove zahtjeve.
“Neizvjesnost našim ranama ne da one zacijele. Istina ma kakva ona bila bolja je od neizvjesnosti koja nas prati. Apelujemo na sve one koji nešto znaju o njihovoj sudbini da nam se jave, da u okviru svoje nadležnosti pomognu da istina konačno ugleda svjetlo dana“, navedeno je prilikom manifestacije.
Nakon što je na spomen-obilježju položeno cvijeće, prisutni su se uputili ka mostu na ulazu u Svrake sa kojeg su bacili cvijeće u spomen na nestale osobe sa područja Vogošće.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH, srpske snage su nakon zauzimanja sela u općini Vogošća, Muslimane i Hrvate lišavale slobode i držale ih zatočene u teškim uslovima u deset zatočeničkih centara u toj općini, među kojima su kasarna u Semizovcu, “Planjina kuća” u Semizovcu, Bunker “Kod Sonje” pokraj pansiona “Kon Tiki”, sportski centar, tunel “Krivoglavci”, zgrada preduzeća “Kisikana”, Distribucioni centar UPI-ja, “Nakina garaža”, hotel “Park” i UNIS-ove tvornice.
Nakon odvojenih napada na više sela s područja općine Vogošća i Ilijaš, pohapšeno je oko 600-700 civila bošnjačke nacionalnosti, koji su bježali od napada na selo Svrake, Uglješići, Gornja Bioča, Lješevo, te su i sprovedeni u kasarnu u Semizovcu, odnosno u Magacin Iskra u Podlugovima, u prostorije bolnice Jagomir i druge lokacije kao što su “Bunker“ i “Nakina garaža“.
Prema presudama, veći broj zatočenika je odvođen iz “Planjine kuće“ u nepoznatim pravcima od kada im se gubi svaki trag.
