Simbolično, 9. maja, koji se obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, u okviru festivala Modul Memorije, premijerno će biti izvedena dramska predstava “Opasna imena” iz Nizozemske, koja govori o srebreničkom genocidu.
Mustafić je uspjela da na Univerzitetu u Nizozemskoj, na kojem radi kao profesorica, uvede predmet Srebrenica-genocid.
Pored nje, na sceni će biti i Raymond Braat, veteran nizozemskog bataljona UN-a, i također svjedok genocida u Srebrenici. Razoružan i pod pritiskom srpskih paravojnih snaga, odvojio je muškarce od žena, prije masovne deportacije. Raymond na sceni otkriva ono o čemu pripadnici snaga UN-a najčešće šute.
– Istina je da smo bili u nemogućoj poziciji. Ali istina je i da smo znali da će ti ljudi biti ubijeni. To iskustvo zauvijek je promijenilo moj život – izjavio je Bratt uoči premijere.
Predstava osvješćuje i šokira u isto vrijeme, a o njoj, svojim ratnim iskustvima, kao i da li je moguće oprostiti kada ti ubiju najmilije, u intervjuu za Faktor, govorila je Alma Mustafagić, koja je zapravo glavni “krivac” što predstava “Opasna imena” uopće postoji.
Nizozemska predstava “Opasna imena” u kojoj igrate, govori o genocidu u Srebrenici. Vi ste jedna od preživjelih svjedokinja onoga što se događalo tih julskih dana. Da li predstava prati Vašu životnu priču, kao što je kroz ženski lik Aide, rediteljica Jasmila Žbanić, u filmu “Quo Vadis, Aida?”, ispričala strahote genocida?
Da i ne. Ova predstava govori o Srebrenici kroz priču moje porodice, kroz lik mog oca Rize Mustafića. U tome se pronalazi sličnost sa filmom Jasmile Žbanić. Da se kroz jednu životnu priču ispričaju strahote Srebrenice. Međutim, za razliku od filma, ova predstava ne govori samo o Srebrenici, već i o cjelokupnim događanjima koja su predhodila genocidu u Srebrenici, ali se dotiče i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Tako da gledaoci su u stanju da razumiju dešavanja u julu 95. u širem kontekstu agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Druga različitost je u autentičnosti lika. Moj otac nije fiktivna ličnost kao što je riječ kada govorimo o ženskom liku Aide. Meni je autentičnost bila jako bitna, i nisam pristajala ni na najmanje izmjene stvarnosti događaja. Predstava je autobiografskog karaktera, govori o jednoj porodičnoj priči prije, tokom, i poslije genocida. Zahvalna sam rediteljima Boy Jonkergouw i Caroline van Leerdam jer su stavili svoju artističku slobodu u funkciju preživjelih genocida. Nije uvijek bilo lako, radili smo pune dvije godine, samo na scriptu, ali sve sa uzajamnim poštovanjem želja i ideja kako reditelja tako i moje porodice.
Zaboraviti sigurno niste mogli strahote koje ste preživjeli, no da li je zaista moguće oprostiti zločine kakvi su se dogodili u Srebrenici? Ako da, šta je Vama pomoglo u tome?
Zaboraviti ne mogu. Oprostiti ne mogu. I mislim da je to previše tražiti od preživjelih Srebrenice. Mi još tragamo za posmrtnim ostatcima mog rođaka Asima Mujića kojem je bilo samo 16 godina kada je ubijen. Nije izuzetak. Više od hiljadu naših najmilijih još nije pronađeno. Oni su još uvijek skriveni negdje u masovnim grobnicama, gdje čekaju da budu otkriveni, pa onda i identifikovani. A mi čekamo da ih dostojanstveno ukopamo kako bi proces žaljenja mogao početi. Mi smo u konstantnom grču, sve dok svi naši ne pronađu zadnji smiraj, nemamo ni mi mira. Ali to ne znači da ne možemo isto tako na jedan dostojanstven način pričati o Srebrenici i zločinima koje smo mi preživjeli, a naši najmiliji nisu. Naša je obaveza širiti svijest i znanje o ovom genocidu u nadi da će nove generacije već nešto naučiti od toga, i da će biti u stanju donositi bolje odluke od prošlih.
Uspjeli ste na Univerzitetu u Nizozemskoj, gdje radite kao profesorica, uvesti predmet Srebrenica-genocid. Jesu li studenti zainteresirani da istražuju na tu temu, i kakve su im reakcije kada saznaju koliko je Nizozemska učestvovala u tome?
Zbog velike zainteresovanosti morali smo pojedine studente da razočaramo jer je bilo mjesta samo za 45 studenata. Studenti su jako zainteresovani da uče i istražuju o Srebrenici pogotovo kada spoznaju kolika je uloga Nizozemske bila u ovom genocidu. Teme koje obrađujemo, kao i gostujući predavači, jako im se sviđaju. Radim već 14 godina kao predavač na Univerzitetu primjenjenih nauka u Utrechtu, ali ovako entuzijastičnie studente nikada nisam imala. Svaki put su jako dobro pripremljeni, čitaju i gledaju sve što im propišemo. Tokom predavanja su jako aktivni i vode diskusije na zavidnom nivou. I ja sam iznenađena stepenom zainteresovanosti, ali i znanja, a tek smo na pola puta ovog predmeta.
Reakcije su različite zavisno o pozadini studenata. Imate studente koji kažu: zašto ja o ovome ništa ne znam? Jako su ljuti na svoj edukativni sistem jer po edukativnim smjernicama bi trebali učiti o Srebrenici, ali oni kažu da tokom školovanja nikada nisu ni čuli za Srebrenicu. Studenti sa migracijskom pozadinom, uključujući i sa Balkan regiona, znaju više o Srebrenici, ali im je jako drago da napokon u formalnom edukativnom programu prepozaju predmet o kojem su samo kod kuće ponešto mogli čuti. Drago mi je vidjeti da većina studenata uopšte nema poteškoća da se ogradi od nizozemske politike i vojnog vodstva. Da su u stanju kritično i svojom glavom da razmišljaju. Na mlađim svijet ostaje.
Da li ste ikada dobili zvanično izvinjenje od onih koji su Vašeg oca predali u ruke neprijatelja?
Zvanično izvinjenje nikad nije uslijedilo. Meni lično izvinjenje nije potrebno jer mi od “sorry” nemamo ništa. Šta bi meni više značilo od bilo kog izvinjenja je da oni napokon progovore o tome šta su u Srebrenici vidjeli, kao sto to Ray radi u predsavi. A ne da još uvijek čuvaju holandsku politiku i vojni vrh, uključujući i Dutchbat vrh. U tom slučaju bi i holandska politika i vojni vrh morali dati uvid u dokumente vezane za Srebrenicu koji su još uvijek “povjerljivi”. Ali kada bi masa progovorila, onda bi morali biti transparentni i dati uvid i u te tajne dokumente. Potpuna transparentnost, ko je koje odluke i kada donio u ime Nizozemske, bila bi najbolje “izvinjenje” koje preživjeli mogu dobiti, jer mi od jednostavno “sorry” nemamo ništa.
Nakon predstave, da li razmišljate o filmu ili knjizi, gdje biste prenijeli svoja ratna iskustva? Da li učimo iz prošlosti, i kolike su šanse da nam se opet ponovi? Koliko često svratite u Srebrenicu i koliko je to još uvijek bolno za Vas?
Ja nisam samo osoba koja je preživjela Srebrenicu, pa da osjećam ličnu potrebu da pričam o strahotama koje sam ja preživjela, a moji najmiliji nisu. Ja sam i magistar edukacije tako da se i profesionalno bavim pitanjima zašto, kako i šta zapravo trebamo da učimo iz prošlosti. A pitanje “zašto” često preskočimo: zašto, odnosno čemu učenje o Srebrenici? Šta nam je cilj tih lekcija? Volim da inspirišem kolege da vode tu vrstu diskusije prije nego počnu određivati “šta” i “kako” da se uči o Srebrenici. Jer, razlika postoji u sadržaju ako na primjer želite učiti o Srebrenici kako bi zaštitili multietnično društvo, ili želite pravdu zadovoljiti. Različiti sadržaji pristaju različitim ciljevima. Moj cilj je širenje znanja i svijesti o ovom genocidu kako se tako nešto više ne bi ponovilo, jer očigledno to još nismo naučili. Godine 1945. smo rekli “nikada više“ pa se onda 1995. ponovo desilo, a danas vidimo ponavljanje historije i u Ukrajini.
Kada se radi o širenju svijesti i znanja o ovom genocide, ja ne biram sredstva već pozitivne ljude koji imaju isti cilj kao i ja. Pomoću dobrih ljudi meni i mojoj porodici je uspjelo pokrenuti sudski proces protiv Nizozemske vlade i pobjedili smo nakon 12 godina borbe. Ustanovila se odgovornost Nizozemske vlade za smrt mog oca. Poslije sam pronašla pozitivne ljude u kulturnom sektoru. Napravila sam ovu predstavu. Nakon toga sam pronašla istomišljenike na fakultetu, pa sam napravila taj predmet o genocidu u Srebrenici. Sve sa jednim ciljem, da se širi svijest i znanje o ovom genocidu kako se tako nešto ne bi ponovilo.
O čemu dalje razmišljam to je da ovaj predmet izraste u jedan minor, to jeste semesterski predmet, u tom slučaju bi bio otvoren i za studente van mog fakulteta. Planiramo u novembru veliku konferenciju o Srebrenici isključivo za nastavnike i učitelje. Vodim razgovore sa NIOD i sa političkim faktorima kako bi osnovali jednu trajnu istraživačku liniju o Srebrenici upravo u sklopu NIOD-a, jer je to institucija koja se bavi istraživanjima genocida, i Srebrenici je mjesto isto tu. Napisala sam zajedno sa mužem dječiju knjigu o Srebrenici. Fiktivna priča, ali inspirisana mojoj pričom koja na djeci razumljiv način približava događaje u Srebrenici.
Trenutno se knjiga razmatra kod više izdavačkih kuća. A radim i na autobiografskoj knjizi. Više zbog svoje djece, jer ne želim da ih zamaram svim dealjima i strahotama, jer su mali, ali, želim da im ostavim to u amanet kako bi mogli čitati kada odrstu, i sami odluče da su spremni za tu priču. U Srebrenicu svratim često, što češče mogu, jer u Srebrenici se osjećam najbolje. Svaki put kada odem u Srebrenicu, osjećam se boljim čovjekom. A bol je uvijek tu, da li ja bila u Srebrenici ili van nje. Mislim da je Srebrenica ponajviše u mom biću kada sam najdalje od nje.
