Samira Jugović – Muminović, 47-godišnjakinja, iz Srebrenice koja živi u Bernu u Švicarskoj, podijelila je svoju priču, borbu, koju vodi već četvrtu godinu.
Kaže da je oduvijek bila zdrava žena, te je rodila kćerku i sina. Ističe da nikada nije imala ‘ženskih problema’. Redovno je odlazila na kontrole i uvijek je sve bilo u redu.
Pred kraj 2018. pojavio mi se polip na maternici, veličine šest milimetara, pa mi je u februaru 2019. doktorica predložila da ga ukloni kiretažom. Nisam bila baš za to jer sam se osjećala super, međutim, ona me uvjerila da je bolje to maknuti kako ne bi došlo do nekih većih komplikacija, i dogovorile smo se za operaciju 28. marta te 2019. godine – počela je priču Samira.
Prije operacije morala je ponoviti ultrazvuk, papa-test i sve što treba. Nalazi su bili uredni, i doktorica je rekla kako može operaciju odraditi bez problema.
Operirala me 28. marta 2019., taj isti dan sam došla kući, i sve je prošlo u najboljem redu. Međutim, dan poslije dobila sam bolove u dnu stomaka. Mislila sam da je to zbog iritacije, ali svaki me idući dan boljelo sve više. Nazvala sam doktoricu, rekla joj da nešto nije u redu. Ona me pozvala na pretrage, sumnjale smo da je upala mokraćnih puteva, međutim, ti nalazi su bili uredni – rekla je Samira.
Na kontroli 16. aprila, dvije sedmice poslije kiretaže, doktorica je uradila ultrazvuk i imala što vidjeti.
Na mojim jajnicima pojavile su se ciste veličine 5,5 centimetara. U samo dvije sedmice. Kaže ona, onako usput dok je gledala u ekran, kako to nije ništa, to su vodene ciste koje pucaju pa me zato boli. “Dođite za mjesec dana”, rekla je nakon pregleda. “Ali ja imam bolove, šta da radim?” – pitala sam je. Uputila me da uzmem paracetamol ili nešto slično protiv bolova, i naručila me za 21. maja, na kontrolu. Dođem kući, ništa mi nije jasno – svi su nalazi uredni, nemam tumor, pa šta se to onda događa? I tako sam se borila s bolovima jedva čekajući sljedeći pregled. Na tom pregledu doktorica mi ponovno radi ultrazvuk, pogleda, i kaže – ovo nije dobro! A ja, onako izgubljena, pitam što nije dobro, i dobijem odgovor: “Ciste su narasle na 10,5 centimetara, morate hitno na magnetnu rezonancu” – priča Samira.
Dodaje da su se nakon uklanjanja mioma na maternici, u samo dvije sedmice, na jajnicima pojavile ciste veličine 5,5 centimetara. Doktorica je rekla kako to nije ništa, to su vodene ciste koje pucaju, te da je zato boli.
“Dođite za mjesec dana”, rekla je. Potpuno sam zbunjena, ne razumijem šta se događa, znam samo da mi je sve lošije i lošije. Odradim magnetnu rezonancu i čekam rezultate. Prošlo je deset dana, doktorica se ne javlja a rekla je da će me nazvati čim dobije nalaze. Sada već ljuta i na doktoricu i na samu sebe, jer bolovi su nepodnošljivi, nazovem ja nju i kažem da ne mogu više trpjeti i da ću, ako mi ne može pomoći, otići drugom doktoru. Možete li zamisliti – ona je zaboravila na mene, rezultate je dobila odmah, ali ih je zagubila, mora ih potražiti, ne zna gdje su?! Uskoro me nazvala nazad, i rekla neka hitno dođem u ordinaciju. Kad sam sjela na stolicu preko puta nje, stavila je na stol moj dosje, pogledala me, i izgovorila: “Na žalost, nemam dobre vijesti. Vi imate karcinom jajnika, zauzeo vam je jajnike, maternicu, debelo crijevo, dvije limfne žlijezde, slijepo crijevo i trbušnu maramicu”. U šoku, tražila sam da ponovi što je rekla, možda je neka pogreška, ali ona je odgovorila kako pod hitno moram ili na operaciju ili na kemoterapije… – govori Samira.
Njen svijet se tada sav srušio.
Svijet koji sam nekako izgradila da mogu konačno uživati u životu sa svojom porodicom, poslije prokletog rata u Bosni, i poslije pada Srebrenice, gdje smo izgubili i sve što smo imali i svoje najmilije. Zablokirala sam. Ne znam ko sam, jesam li to ja, ili je to neki ružan san? Graške znoja samo klize niz lice. Doktorica me gleda i konstatira: “Gospođo Muminović, vama nije dobro”. Pa kako će mi biti dobro?! Zna li ona što mi je upravo saopćila? Vraćam film u glavi, razmišljam o porodici, znam da niko nije imao karcinom, nisam imala nikad dodira s tom prokletom nemani – kazala je Samira.
Sjedila je na stolici, dok joj se svijet rušio, a doktorica se iščuđavala što joj nije dobro!
Nisam znala bih li skočila da je uhvatim za vrat ili da plačem? Šta da radim? Pitam je šta mi je to uradila – pa prije kiretaže je bilo sve uredu, zna li ona što znači imati rak jajnika? A ona govori kako zna i kako je to izlječivo, neka se ne brinem. Kako? Nije to gripa! Kako sada reći mužu, djeci, sestri, majci… ne želim da dožive šok, znam kako će reagirati, pogotovo majka. Kako ću ostati bez svoje duge crne kose koju njegujem godinama? Kako ću podnijeti operaciju? Kako ću se nositi sa stomom? Ma hiljadu pitanja vrti mi se u glavi kao ringišpil, bez prestanka – dodaje.
Kaže da je tjelesno mogla mnogo toga podnijeti, ali psihički teret je najteži. Znala je da joj je potrebna sva snaga ovoga svijeta da gura naprijed.
U šoku, nisam mogla sama kući, nazvala sam muža da dođe po mene. Tada je i njemu doktorica saopćila o čemu se radi. Bio je u šoku, jedva sam ga smirila da ne skoči obračunati se s njom, pitao ju je šta mi je to uradila, kako je tako naglo i iznenada mogao nastati toliki haos? – rekla je Samira.Došli smo kući, gledamo se, zanijemio on, zanijemila i ja. Pokušavamo shvatiti, ali ne ide. Voljeli bismo se probuditi iz noćne more, ali ništa od toga. Osjećam se slomljeno i nemoćno – dodala je.
Nakon mjesec dana, 25. juna, otišla je na operaciju. Četiri najbolja hirurga odradila su vrhunski posao, sedam sati je trajala operacija, odstranili su sve što je trebalo.
Da nisam operirana, rekli su, za dvadesetak dana više mi ne bi bilo spasa jer se karcinom brzo širio. Morali su, na žalost, ugraditi stomu, što mi je teško palo, ali polako sam prihvaćala da tu ništa ne mogu promijeniti i da ću uspjeti samo svojom snagom i voljom – govori Samira.
Kaže da su prva tri mjeseca u bolnici stanje je bilo sve lošije i lošije. Doktori su rekli da su uradili šta su mogli i njenoj porodici govorili da se pripreme jer ne očekuju da ću preživjeti.
No, život mi se uskoro pretvorio u pakao. Redala se komplikacija za komplikacijom: bubrežni kanali su natekli pa se posljedično urin skupljao oko bubrega, mjesecima sam nosila katetere da se rasterete bubrezi. Zbog ljekarske pogreške dobila sam trombozu, tromb se zaustavio u preponi lijeve noge, koja je otekla i poplavila, na tankom crijevu su se pojavile priraslice i zaustavile prolaz hrane pa sam konstantno povraćala, iz pluća su mi izvadili tri litre vode… Prva tri mjeseca u bolnici stanje je bilo sve lošije i lošije. Ljekari su rekli da su uradili što su mogli i mojoj porodici govorili da se pripreme jer ne očekuju da ću preživjeti. Tumor je toliko agresivan da izaziva komplikacije i tijelo je sve slabije. Crijevo je bilo blokirano, izgubila sam svu snagu jer nisam jela, više uopće nisam mogla stati na noge. Odlučuju hraniti me venskim putem i uspijevaju oporaviti da mogu početi kemoterapije. U šest mjeseci primila sam 23 kemoterapije, a 15 mjeseci uzimala sam i lijek Avastin. Taj lijek je jako loše utjecao na moj organizam, izazivao je jake bolove u zglobovima zbog kojih se tri godine nisam mogla kretati i takoreći postala invalid. Od početka liječenja pala sam na 60 kilograma (visoka sam 178 cm), ali zbog svih tih lijekova i otrova sam se napuhala i natekla da sam došla na 100 kilograma i osjećala se kao balon – kazala je Samira.
Ni sama nije mogla vjerovati šta sve čovjek može podnijeti i izdržati, a jedan je ljekar pitao je li prije nešto trenirala jer mu nije bilo jasno odakle joj tolika snaga.
Ja iz ove kože nisam mogla, pogodilo me nešto za što nisam mislila da je moguće. Moj karcinom nije genetski uvjetovan, jednostavno nisam imala sreće i dogodio se hormonski poremećaj. Kako i zašto, to nikad neću saznati – priča Samira.Moju dijagnozu svi smo veoma teško podnijeli, a ja sam se s njom borila, reklo bi se, muški. Završila sam liječenje, oporavak je išao veoma teško. A onda se 20 mjeseci nakon završetka liječenja, tačnije u oktobru 2021., ta “neman” u mom organizmu ponovno probudila. U stomaku su se pojavile žlijezde koje su se uvećale. To mi je teško palo, ali sam se brzo pribrala i rekla sebi da moram dobiti i tu bitku. U tome imam golemu podršku mojih najdražih, podršku prijatelja širom svijeta koji se javljaju i pitaju kako mogu pomoći. Prije tri mjeseca postala sam i nana (baka), dobili smo prvog unuka. To je bilo ostvarenje moje najveće želje, a mislila sam da tu ljubav nikada neću osjetiti. ”Bavila sam se pjevanjem i u tom poslu stekla mnoge drage prijatelje iz svih krajeva. Voljela sam da se ljudi vesele, uživaju, i makar na trenutak zaborave probleme. I meni je muzika bila neka vrsta terapije – dodaje.
Kaže da se zahvalila se dragom Bogu što joj je produžio život da mogu još uživati s najdražima, piše nismosame.com.
Život je danas postao sam po sebi težak, svako ima neku svoju muku i vodi neku svoju borbu. Ali ljudi nisu ni svjesni koliko su jaki, pogotovo mi žene. Šok je već dobiti dijagnozu, a sve što žene moraju podnijeti tokom liječenja neopisivo je teško, i zato su to prave lavice. Želim im mnogo sreće i snage da ustraju, jer riječ “karcinom” ne znači kraj. Mene je u životu uveseljavala pjesma i muzika, bavila sam se pjevanjem i u tom poslu stekla mnoge drage prijatelje iz svih krajeva. Voljela sam da se ljudi vesele, uživaju, i makar na trenutak zaborave probleme. I meni je muzika bila neka vrsta terapije nakon svega što sam proživjela, i zbog prokletog rata, i tokom pada Srebrenice. Zato, drage moje, dajte si oduška, uživajte u onome što volite, što vam ispunjava dušu, jer to je jedini način da ostanemo i snažne i pozitivne – ispričala je Samira.
(hayat.ba)
