Medonosne pčele su napredovale 50 miliona godina, svaka kolonija od 40 do 50 000 jedinki, koordinisana u nevjerovatnoj harmoniji. Zašto su onda prije sedam godina kolonije počele masovno da izumiru?
Marla Spivak otkriva četiri razloga koji se prepliću i imaju tragične posljedice. Problem jednostavno nije samo u tome što pčele oprašuju trećinu svjetskih usjeva. Da li je moguće da ove nevjerovatne vrste drže ogledalo u kome se mi reflektujemo?
Pčele su najvažniji oprašivači našeg voća, povrća i cveća, i biljaka poput djetelina koje hrane naše domaće životinje. Više od jedne trećine svjetske proizvodnje usjeva zavisi od pčelinjeg oprašivanja.
Ali ironično je to što pčele ne oprašuju našu hranu namjerno. One to rade jer moraju da jedu. Pčele dobijaju sve proteine koji su im potrebni u ishrani iz polena i sve ugljene hidrate koji su im potrebni iz nektara. One se hrane cvijećem, i dok se kreću od cvijeta do cvijeta, kao da kupuju u lokalnoj cvjećari, one pružaju vrijednu uslugu oprašivanja. U dijelovima svijeta gde nema pčela, ili gde rastu biljke koje nisu privlačne pčelama, ljudi su plaćeni da ručno vrše oprašivanje. Ovi ljudi prenose polen sa jednog cvijeta na drugi pomoću četke. Danas ovaj posao ručnog oprašivanja zapravo nije tako neobičan. Uzgajivači paradajza često oprašuju cvetove svojih biljaka pomoću ručnog vibratora. S obzirom da se polen u cvijetu paradajza čuva na sigurnom, unutar cvijeta, u muškom dijelu cvijeta, prašniku, jedini način da se taj polen oslobodi je vibracija prašnika. Bumbari su jedna od nekoliko vrsta pčela na svijetu koje su sposobne da se drže za cvijet i da ga vibriraju, a to rade trešenjem svojih mišića za letenje na frekvenciji koja je slična muzičkoj noti C. Dok vibriraju cvijet, oni ga rastvore i to oslobađa polen, i polen se skuplja po čupavom tijelu bumbara i on ga odnosi kući kao hranu. Uzgajivači paradajza sada postavljaju kolonije bumbara unutar plastenika da bi oprašili njihov paradajz, jer dobiju mnogo efikasnije oprašivanje kada se vrši prirodnim putem i dobiju kvalitetnije plodove.
Postoje i drugi, možda više lični razlozi, za brigu o pčelama. Postoji preko 20 000 vrsta pčela na svijetu i sve su apsolutno predivne. Pčele provedu većinu svog životnog ciklusa skrivene u zemlji ili unutar šupljih stabala, i mali broj ovih prelijepih vrsta je razvio visoko društveno ponašanje kao medonosne pčele.
Ove pčele su harizmatični predstavnici ostalih, preko 19 900 vrsta, jer postoji nešto kod medonosnih pčela što privlači ljude u njihov svijet. Ljude su pčele privlačile još od početka zabilježene istorije, uglavnom da bi ubirali njihov med, koji je izvrstan prirodni zaslađivač.
Mene je svijet pčela privukao potpuno slučajno. Imala sam 18 godina i dosađivala se, i u biblioteci sam pokupila knjigu o pčelama i provela sam noć čitajući je. Nikad nisam razmišljala o insektima koji žive u složenim društvima. Bilo je to kao da se obistinila najbolja naučna fantastika. I da bude još čudnije, postojali su ljudi, pčelari, koji su voljeli pčele kao da su porodica, i kada sam odložila knjigu, znala sam da sama moram to da vidim. Tako sam počela da radim za jednog komercijalnog pčelara, porodicu koja je posjedovala 2000 pčelinjih košnica u Nju Meksiku. I trajno sam se “navukla”.
Medonosne pčele se mogu smatrati super-organizmom, gdje je kolonija organizam koji se sastoji od 40 000 do 50 000 pojedinačnih pčelinjih organizama. Njihovo društvo nema centralni autoritet. Niko nije glavni. Kako one dolaze do zajedničkih odluka, i kako dodjeljuju zadatke i dijele posao, kako komuniciraju o poziciji cvjetova, svo njihovo kolektivno društveno ponašanje je zapanjujuće. Meni omiljeni, i predmet mog dugogodišnjeg proučavanja, je njihov sistem zdravstvene zaštite. Dakle, pčele imaju društvenu zdravstvenu zaštitu. U mojoj laboratoriji proučavamo kako pčele održavaju svoje zdravlje. Na primjer, proučavamo higijenu, gdje su neke pčele sposobne da lociraju i izdvoje bolesne jedinke iz kolonije i tako održavaju koloniju zdravom. Nedavno, proučavali smo smolu koju pčele skupljaju sa biljaka. Pčele lete do određenih biljaka i stružu veoma ljepljivu smolu sa listova, i odnose je natrag u košnicu, gdje je ugrađuju u konstrukciju košnice, a mi je nazivamo propolisom. Otkrili smo da je propolis prirodno sredstvo za dezinfekciju. Prirodni je antibiotik. Ubija bakterije i gljivice i druge klice u koloniji, i tako podstiče zdravlje kolonije i zajednički imunitet pčela. Ljudi poznaju moć propolisa od davnih vremena. Skupljali smo propolis iz pčelinjih kolonija za liječenje ljudi ali nismo znali koliko je koristan za pčele. Pčele imaju izvanrednu prirodnu odbranu koja im čuva zdravlje i napredak preko 50 miliona godina.
Prije sedam godina, kada je zabilježeno masovno izumiranje pčelinjih kolonija, prvo u Sjedinjenim Državama, bilo je jasno da se dešava nešto veoma, veoma loše. U našoj kolektivnoj savjesti, na zaista primaran način, ne smijemo sebi priuštiti gubitak pčela. Šta se dešava? Pčele umiru zbog mnogobrojnih međusobno povezanih uzroka, i proći ću kroz svaki od njih. Suština je, da izumiranje pčela odražava pejzaž bez cvijeća i disfunkcionalan sistem ishrane.
Posjedujemo najbolje podatke o pčelama, pa ću ih koristiti kao primjer. U Sjedinjenim Državama, broj pčela opada od Drugog svjetskog rata. Imamo upola manje košnica u Sjedinjenim Državama danas u odnosu na 1945. godinu. Pretpostavljamo da smo u minusu za oko 2 miliona pčelinjih košnica. A razlog je taj što smo nakon Drugog svjetskog rata, promijenili svoju poljoprivrednu praksu. Prestali smo da sadimo biljke koje proizvode humus. Prestali smo da sadimo djetelinu, koja je prirodno đubrivo koje reguliše nivo azota u tlu, a umjesto toga, počeli smo da koristimo vještačka đubriva. Djetelina i lucerka su za pčele veoma hranjive biljke. Nakon Drugog svjetskog rata, počeli smo da koristimo i herbicide da iskorijenimo korov na našim farmama. Mnogi od tih korova su biljke koje cvjetaju, pčelama neophodne za preživljavanje. I počeli smo da uzgajamo sve veće i veće monokulture usjeva. Danas govorimo o pustinjama hrane, mjestima u našim gradovima, kvartovima koji nemaju prodavnice voća i povrća. Farme koje su nekad održavale pčele sada su poljoprivredne pustinje hrane, kojima dominiraju jedna ili dvije biljne vrste poput kukuruza ili soje. Od Drugog svjetskog rata, sistematski smo eliminisali mnoge cvjetajuće biljke koje su pčelama neophodne za preživljavanje. Ove monokulture se šire čak i do usjeva koji su dobri za pčele, kao što su bademi. Prije pedeset godina, pčelari bi postavili nekoliko kolonija pčelinjih košnica u voćnjake badema, radi oprašivanja, a takođe i zato što je polen bademovog cvijeta zaista bogat proteinima. Stvarno je dobar za pčele. Danas, veličina monokulture badema zahtijeva da većina naših pčela, preko 1,5 miliona pčela, bude prevezena preko čitave zemlje da bi oprašila ovu jednu vrstu usjeva. Prevoze se kamionima, zatim se istovaraju, jer nakon cvjetanja voćnjaci badema postaju ogromna područja bez cvijeća.
Pčele izumiru tokom posljednjih 50 godina, a mi sadimo više usjeva nego što nam je potrebno. Proizvodnja usjeva koja zahtjeva oprašivanje uz pomoć pčela povećala se za 300 posto.
A tu su i pesticidi. Nakon Drugog svjetskog rata počeli smo da koristimo pesticide u velikoj mjeri i to je postalo neophodno zbog monokultura koje predstavljaju gozbu za štetočine. Nedavno, istraživači sa univerziteta Pen Stejt počeli su da traže ostatke pesticida u tovarima polena koje pčele nose kući kao hranu, i otkrili su da svaka serija polena koju medonosna pčela sakupi sadrži barem šest pesticida koje je moguće otkriti, uključujući sve vrste insekticida, herbicida, fungicida, i čak inertne i neoznačene sastojke koji su dio formulacije pesticida, te mogu biti više toksični nego aktivni sastojci. Ova mala pčela drži veliko ogledalo. Koliko će vremena proći dok ne zagadi ljude?
Jedna vrsta ovih insekticida, neonikotinidi, nalazi se upravo sada u naslovima širom sveta. Vjerovatno ste čuli za njih. To je nova vrsta insekticida. Kreće se kroz biljku, tako da štetočina, insekt koji jede listove, kada zagrize biljku, dobije smrtnu dozu i ugine. Ako je jedan od ovih neonika, kako ih zovemo, prisutan u velikoj koncentraciji, kao u ovoj primjeni na tlu, dovoljno jedinjenja se kreće kroz biljku i dospjeva u polen i nektar, gdje pčela može konzumirati, u ovom slučaju, visoku dozu neurotoksina, od kojeg se pčela grči i ugine. Na većini poljoprivrednih dobara, na većini naših farmi, samo je sjeme obloženo insekticidom, tako da se manja koncentracija kreće kroz biljku i dolazi u polen i nektar, i ako pčela konzumira ovu manju dozu, ili se ništa ne desi ili se pčela otruje i postaje dezorijentisana i možda nikad ne nađe put kući. I povrh svega ostalog, pčele imaju svoj skup bolesti i parazita. Ovo je javni neprijatelj broj jedan za pčele. Zove se varoa razarač. Ime mu odgovara. To je veliki parazit koji siše krv i kompromituje imuni sistem pčela i širi viruse.
Ne znam kakav je osjećaj biti pčela i imati velikog parazita koji siše krv, i ne znam kako je biti pčela i imati virus, ali znam kakav je osećaj imati virus gripa, i znam kako je teško doći do prodavnice i nabaviti dobru hranu. Ali šta da živim u pustinji hrane? I šta da moram da putujem daleko da dođem do prodavnice, i kad napokon dovučem svoje slabo tijelo do tamo, da konzumiram, u svojoj hrani, dovoljno pesticida, neurotoksina, da ne mogu pronaći put kući? Na to mislimo kad govorimo o mnogobrojnim međupovezanim uzrocima smrti.
A to nije slučaj samo sa medonosnim pčelama. Sve naše predivne divlje vrste pčela su u opasnosti, uključujući i bumbare, oprašivače paradajza. Ove pčele obezbjeđuju rezervu za naše medonosne pčele. Obezbjeđuju osiguranje oprašivanja paralelno sa našim medonosnim pčelama. Potrebne su nam sve naše pčele.
Pa šta ćemo uraditi? Šta ćemo uraditi u vezi sa ovom velikom pčelinjom neprijatnošću koju smo mi stvorili? Ispostavlja se da ima nade. Ima nade. Svako od vas može pomoći pčelama na dva veoma direktna i jednostavna načina. Zasadite cvijeće koje je prijatelj pčelama, i nemojte pesticidima zagađivati to cvijeće, tu hranu za pčele. Pretražite na internetu koje je cvijeće domaće u vašem području i zasadite ga. Zasadite ga u saksiji na vašem kućnom pragu. Zasadite ga u vašem dvorištu, na vašim travnjacima, u vašim ulicama. Zauzmite se za sadnju cvijeća u javnim vrtovima, otvorenim prostorima u vašoj zajednici, na livadama. Izdvojite poljoprivredno zemljište. Potrebna nam je predivna raznovrsnost cvijeća koje cvjeta tokom cijele sezone, od proljeća do jeseni. Potrebni su nam prostori sa cvijećem za naše pčele pored saobraćajnica, ali takođe i za migracije leptira i ptica i ostale prirodne vrste. I trebalo bi pažljivo razmisliti o povratku biljaka koje proizvode humus, da bi njegovale naše tlo i njegovale naše pčele. I potrebna nam je raznolikost farmi. Potrebno nam je da zasadimo cvjetajuće granice i ograde među usjevima, da bismo narušili pustinje hrane i počeli da ispravljamo disfunkcionalni sistem ishrane koji smo stvorili.
Možda se čini kao zaista mala protivmjera, naspram velikog, ogromnog problema – samo zasaditi cvijeće, ali kad pčele imaju pristup dobroj ishrani, mi imamo pristup dobroj ishrani kroz njihovu uslugu oprašivanja. I kada pčele imaju pristup dobroj ishrani, sposobnije su da se angažuju u svojoj prirodnoj odbrani, svojoj zdravstvenoj zaštiti, na koju su se oslanjale milionima godina. Ljepota u pomaganju pčelama na ovaj način, po meni, je u tome što bi svako od nas trebalo da se ponaša malo više poput pčela u zajednici, u zajednici insekata, gdje svaki od pojedinačnih postupaka može da doprinese velikom rješenju, organizovanom sistemu, koji je mnogo veći od prostog zbira naših pojedinačnih postupaka. Neka mali čin sadnje i čuvanja cvijeća od pesticida bude pokretač promjene većih razmjera.
