U vrijeme pandemije koronavirusa došlo je do ekspanzije broja korisnika javnih kuhinja kako u gradu na Neretvi tako i u BiH, a dobi su od 7 do 77 godina i obuhvaćaju i akademski obrazovane građane.
Tajnik Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz kaže kako su potrebe za hranom građana mnogo veće nego su to stvarne mogućnosti javnih kuhinja Crvenoga križa u Mostaru.
“Trenutno se skrbimo za 393 korisnika javnih kuhinja na području Mostara s tim što imamo četrdeset njih kojima dodjeljujemo prehrambene artikle u paketima”, kazao je u razgovoru za Fenu Alen Kajtaz.
On napominje kako je povećan broj ljudi koji su ranije dobivali prehrambene pakete svakih pola godine i da su sada njihove potrebe za njima svaki mjesec.
“Više ne postoje pravila koja je to populacija. Ako smo ranije imali starije osobe s više djece ili djecom ometenom u razviju, danas imamo i akademsko obrazovanih ljudi, odnosno svih starosnih dobi, od 7 do 77 godina”, kaže Kajtaz.
Hvaliti se, veli on, time da kuhinja radi više nego što je bilo ranijih godina je nezahvalno reći ali “gdje prestaje logika tu počinje BiH”.
Smatra kako problem siromaštva u BiH nije aktualan samo zadnje dvije godine epidemije, nego on traje odavno.
“Mislim da je u stanju socijalne potrebe oko 10 posto građana BiH i da je to veliki broj, a koji nažalost ne može da ostvari pomoć ni preko humanitarnih organizacija niti preko državnog sustava – mišljenja je tajnik Crvenog križa Mostar.
Podsjeća kako je ova pandemija smanjila sam priliv sredstava iz inozemstva odakle je stizalo mnogo pomoći ljudima u stanju socijalne potrebe te ukazuje na rast cijena u odnosu na uvjete stanovništva.
“Nema više ni donatora koji su ranije dolazili u našu zemlju jer su granice u jednom momentu bile zatvorene, ali i ovo nenormalno ‘divljanje cijena’, prvenstveno živežnih i namirnica; ulja, brašna, šećera, koje su u našoj kulturi ishrane osnovne namirnice, dovelo je do toga da je svakim danom sve veći broj socijalno ugroženih ne samo u gradu Mostaru nego na području cijele BiH”, podvlači Kajtaz.
Formirati bazu podataka korisnika u stanju potrebe, osloboditi plaćanja PDV-a troškove javnih kuhinja
On je mišljenja da bi se trebala formirati jedinstvena baza podataka građana u stanju socijalna potrebe za svaki grad, općinu ili županiju kako bi se na najbolji način pomoglo sve socijalno ugrožene kategorije sugrađana i imalo uvid u stvarno stanje.
Kajtazu je nejasno da država dopusti, kako kaže, “da cijene idu u nebo” i pita se zašto ne uspostavi svoje marže.
Nejasno mu je, veli, ni zašto se javne kuhinje ne mogu osloboditi plaćanja PDV-a i dodatnih troškova.
Kako Kajtaz navodi, puno je troškova koje se odnose na javne kuhinje, a među njima su održavanje prostora, nabavke mašina i posuđa, izrada, odnosno procedure oko zahtjeva izdavanja sanitarnih knjižica pa i same naknade radnicima koji rade u kuhinjama te nabavka svih prehrambenih artikala koje formiraju, na kraju krajeva, jedan obrok.
“Naš je narod ponosan i neće nitko tražiti pomoć ako mu baš ne treba stvarno”, kaže Ante Raič, jedan od volontera u Dompesu, Kući kruha i duha u Mostaru, kojoj je jedna od aktivnosti i Pučka kuhinja koja radi na principu dostave hrane na kućni prag onima koji ne mogu doći do njih sami, a koji su pod ingerencijom grada Mostara.
Po njegovim riječima, trenutno imaju oko 17 adresa kojima se dostavlja hrana svaki dan te dvadesetak korisnika, čiji se broj mijenja, kojima se dostavljaju paketići s prehrambenim artiklima (ulje, brašno, deterdžent).
Dodaje kako je taj broj otprilike konstantan jer ima puno bolesnih i starih koji umiru pa ih zamijene novi korisnici.
Njima se, kako kaže Ante, svaki radni dan odnese nešto kuhano, a vikendom imaju lunch paket u čijoj distribuciji sudjeluje oko petnaestak stalnih volontera postulanata Franjevačkoga samostana.
“Većinom je riječ o starijim osobama i neke od njih nisu ni toliko u stanju potrebe koliko su željni razgovora jer nemaju nikoga da se brine o njima. Teško se kreću i potrebno im je donijeti drva, ugrijati sobu,očistiti, skuhati …”, objašnjava Ante Raič.
Što se tiče kriterijuma za korisnike u stanju socijalne potrebe, njih određuju centri za socijalni rad, nadležni na općinskoj razini za implementaciju zakonodavstva kojim se osigurava socijalna zaštita.
Međutim, i Crveni križ i Pučka kuhinja imaju svoju autonomiju i mogu prihvatiti određeni broj ljudi koji na bilo način ne ispunjavaju te kriterije (mala primanja, puno ukućana, samci bez ikoga od svoje obitelji itd…)
(radiosarajevo.ba)
