Abdurrahim ef. Sultan, imam Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo (MIZ), već četiri godine jedini je uposlenik u okviru Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini koji radi sa osobama sa oštećenjem sluha.
Grupa sa kojom on radi broji između 20 i 30 osoba, a usljed pandemije COVID-19 broj učesnika i susreti su reducirani.
– Oni se jako boje pandemije, odnosno mnogo su osjetljiviji, jer njihova percepcija je ograničena na vid. Izloženi su društvenim mrežama, odnosno internetu što povećava kod njih strah, nepovjerenje – kaže na početku razgovora ef. Abdurrahim.
On je imam Čekrekči Muslihuddinove džamije na Baščaršiji u kojoj, između ostalog, organizuje sedmično druženje za osobe sa oštećenjem sluha, te iftare u ramazanu i tokom cijele godine. Ovaj rad ga čini izuzetno posebnim imamom unutra Islamske zajednice u BiH koja ima oko 1.300 zaposlenih imama.
Tokom godina rada imam Abdurrahim je s ovom grupom kroz izlete obišao gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Znakovni jezik – “živi jezik” koji se uči svaki dan
Islamska zajednica u BiH, odnosno tri muftijstva su 2014. godine ušli u projekat edukacije imama za rad s osobama sa oštećenjem sluha. Međutim, samo je MIZ Sarajevo, imam Abdurrahim Sultan ostatao u ovom projektu.
Na početku je prošao kurs učenja osnova znakovnog jezika koji je kao i svaki drugi jezik “živ” i uči se svaki dan. On je kroz svoj rad uspio s grupom osmisliti niz znakova koji označavaju specifične islamske termine kao što je sabur (strpljenje).
Efendija Sultan paralelno radi klasični imamski posao, predvođenje dnevnih namaza i džume, odnosno držanje hutbe, a za osobe sa oštećenjem sluha priprema posebno sedmično predavanje prilagođeno njihovom nivou razumijevanja metafizičkih odnosa i osnova islamskog vjerovanja.
– Znakovni jezik je vrlo jednostavan, rečenice su kraće. Ogroman je izazov kako islamsko vjerovanje, pojmove vezane za akidu, sudnji dan, džennet, džehennem, itd., približiti njima da razumiju, da se ne preplaše, odnosno da ne bude više štete nego koristi – kaže ef. Sultan.
Naš sagovornik nam pojašnjava da osobe s oštećenjem sluha ne vole kad se za njih kaže da su nijemi.
– Njima ne smeta riječ gluhi, a kad im je kaže da su gluhonijemi ili nijemi, to ih vrijeđa jer uz vježbanje oni mogu da izgovaraju glasove, odnosno slova, riječi, ali našem uhu treba desetak minuta da se prilagodimo kako bi ih razumjeli – dodaje on.
Rezolucija Evropskog parlamenta o znakovnim jezicima gluhih usvojena je 1998. godine, a prvi zapisi o znakovnom jeziku u Evropi su iz 16. stoljeća.
Osobe sa oštećenjem sluha koje su rođene u porodicama u kojima se njeguje islamska tradicija tako stiču svoja saznanja o islamu. Međutim, potrebno je sistemski, od mektebske nastave pa nadalje, riješiti predstavljanje i približavanje islamskih vrijednosti za ove, kao i za osobe oštećenog vida.
Naravno, osobe sa oštećenjem sluha mogu da čitaju o islamu, ali vjera se najbolje uči kroz interakciju sa imamom i grupom.
Priprema predavanja na znakovnom jeziku zahtjeva višestruko više vremena i truda od pripreme klasičnog predavanja ili hutbe.
– Ovaj moj rad jako podsjeća na mekanski period islama kad je bio fokus samo na vjerovanje – pojašnjava naš sagovornik.
Imam Abduarrahim povremeno svoju redovnu hutbu prilagodi osobama sa oštećenjem sluha, a često na druženjima razgovaraju na temu koju oni žele.
Pojedinačna odgovornost u borbi protiv predrasuda
Svakodnevni život za osoba oštećenog sluha je višestruko lakši u poređenju sa osobama koje su izgubile vid, ali sa druge strane osobe oštećenog vida mogu da znatno razvijaju svoje intelektualne sposobnosti.
Zbog toga odgovornost svakog pojedinca u svom mjestu življenja i kretanja jest da kroz osmjeh i jednostavne znakove olakšaju život ovoj ugroženoj populaciji.
Na pitanje kako srušiti predrasude između osoba sa oštećenjem sluha, naš sagovornik ističe da je osmjeh njihov jezik.
– Ono što mi kao pojedinci možemo uraditi u okviru naše odgovornosti jest da naučimo par riječi na znakovnom jeziku kako bi uspostavili osnovnu konverzaciju sa njima i time se uspostavlja povjerenje. Za nas je to par riječi, a za njih je ta željena pažnja koja im je izuzetno velika radost. Da ga pitaš kako si, jesi li dobro ili kažeš hvala Bogu na znakovnom jeziku, dovoljna je osnova za uspostavljanje komunikacije. Njima će biti jako drago da kroz svakodnevne susrete se uspostavi jednostavna komunikacija – kaže ef. Sultan.
Na kraju navodi primjer iz života Poslanika, a.s., kad je objavljeno poglavlje iz Kur’ana “Abese – Namrštio se”, odnosno kada je Poslanik ukoren zbog odnosa prema starom ashabu koji je izgubio vid.
– Sljedeći put kad je došao taj ashab Poslanika, a.s., ga je na najljepši način primio i rekao mu “Dobro došao onaj zbog koga mi je Allah prigovorio”. Poslanik nas uči da osobe koje imaju neki nedostatak da im ukažemo veće poštovanje i podršku – poručio je ef. Sultan.
Kur’an i osobe koje su izgubile vid
Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe u Bosni i Hercegovini uspješno je završila projekt “Proizvodnja Kur’ana Časnog” 2011. godine, prijevod Besima Korkuta na Brajevo pismo u tiražu od 200 primjeraka.
Jedan primjerak sastoji se od osam Brajevih svezaka što ukupno iznosi 1.600 svezaka. Vrijednost projekta je 76.323,45 eura, a sredstva je osigurala vlada Kraljevine Saudijske Arabije.
Da se dobre prakse nastavljaju kroz historiju svjedoče zapisi o sarajevskim hafizima koji su izgubili vid, a što ih nije spriječilo da nauče Kur’an na pamet. Upravo imam i hatib džamije u kojoj već godinama radi naš sagovornik, hafiz Smail Fazlić (1909 – 1985.) je uradio popis sarajevskih hafiza od 1878. do 1942. godine. Među njima nalazi se devet hafiza koji su izgubili vid, a upravo hafiz Fazlić bio je muhaffiz (mentor) jednom od njih, Asimu Pušini.
Hafiz Pušina je od svog muhaffiza Fazlića naslijedio ljubav prema učenju Kur’ana. Njihov uspjeh dobija na veličini ako uzmemo u obzir teške uslove u kojima su živjeli, bez savremenih pogodnosti i tehnoloških olakšica u kojima mi uživamo danas. Hafiz Pušina je nakon tri godine učenja završio hifz, a prema riječima hafiza Mahmuda Traljića ostao je upamćen po veoma jakom i čvrstom hifzu.
O veličini navedenog podviga govori činjenica da do danas u Bosni i Hercegovini nemamo hafiza koji su oštećenog vida.
Zajednička nam je briga i obaveza posvetiti se marginalizovanim grupama u našem okruženju i pomoći im u ispunjenju njihovih svakodnevnih potreba.
(Preporod.info)
