Danas je na mezarju u Starom Ilijašu klanjana dženaza i obavljen posljednji ispraćaj Hruste Hasanovića. Hrusto je rođen 1952.godine u Križevićima, svojim ispunjenim životom ostavio je veliki trag u vremenu. Bio je među prvim privatnicima grada Zvornik u vremenu komunizma, a u svom porodičnom preduzeću u Križevićima zapošljavao je nekoliko radnika. Rat je prekinuo zasigurno veliku ekspanziju biznisa kojeg je u to vrijeme započeo Hrusto Hasanović.
Poslije rata Hrusto se s porodicom skrasio u Sarajevu, tačnije u Ilijašu, gdje je okončao svoj bogati život i danas ukopan. Talent za biznis Hrusto je iskazao i u Sarajevu gdje se poslije rata ponovo počeo baviti privatnim biznisom sa daleko većim uspjehom nego što je to bilo u Zvorniku. Nažalost teška bolest s kojom se ovaj čovjek dugo vremena borio, prekinula je život Hruste u njegovoj 70.godini. Mnogobrojni prijatelji se opraštaju i putem društvenih mreža.
U nastavku prenosimo omaž Mirzeta Mustafića koji je dobar dio životnog vijeka proveo sa Hurstom, čovjekom vedrog duha i velikog životnog talenta:
Teško je, kada jaran odlazi!
Ova tužna vijest došla mi je iznenada, iako sam znao da sa bolešću vezanu za odnose u strukturi krvi, kuburi već duže, ali hrabro i jake volje se bori, gdje osmjeh jednostavno mu ne odaje tu težinu. Zadnji put smo se vidjeli u Zvorniku, pred moj put za USA, a predhodno sam ga posjetio u bolnici.
Hrusto je rodom iz Križevića, docnije vozač Drinatransa iz Zvornika, pa otišao u samostalne prevoznike… kojeg životni put, mimo njegove volje dalje baca u Ilijaš i Sarajevo.
Svako naše druženje, bez obzira koliko je dugo trajalo, bilo je utkano originalnim predstavama koje su za scenu i pamćenje … pa mi tako prolaze slike iz: Zvorničke čaršije i svih kafana, Kozluka, Zagreba, Tuzle, Turske, Koviljače i Šapca, Travnika i Busovače, Šehera …
Uz sjecanje, ponesto mi je ostalo zabiljezeno na fotografijama. Prebirem ih. Ti naši zajednički trenutci, vjerujem bili su lijepi i za naše prijatelje i prijateljice, društvo u cijelini ali i okolinu, koja se tu zatekla … nije se znalo jedino, gdje i kad treba zaleći i utonuti u san. Bilo je to vrijeme puno ljepote što život čini srećnim. Kao u nekom ubrzanom filmu, punog radnje gdje smo se smjenjivali kao režiseri, scenaristi, puki glumci i statisti, prolazila nam je mladost, vrijeme odrastanja, srednje i ovo doba.
U tom viru života, bacajući nas na sve strane jako i ponekad mlako, kristalisala se činjenica, kako jaran može da bude i ostane jaran, bez obzira što smo odrasli u različitim sredinama, različitog obrzovanja i poslova kojeih smo obavljali, te pogleda na svijet, posebno religiju i ono što sve ide uz nju.
Mi se toga nismo u druženju doticali, trazili smo svu ljepotu iz kafane i zajednički to zaljevali. Zato, nasi susreti su i bili takvi kakvi jesu. Puni poštovanja, anegdota, šala i smjeha! Da covjek ne pomisli samo kafana i u njoj događaji i biseri, naše porodice su se upoznavale, mlađi naš naraštaj sklapao prijateljstva… i drago bi mi bilo da se ta nit ne prekine.
Moj uspjeh, sa one druge strane, sigurno ne bi bio pun kolač, da Hrusto, nije bio prisutan na mojoj promociji knjige, izložbi slika …
Kako da ne izdvojim njegov doprinos (zanemarujuži sada sve druge) za moje predstavljanje knjige, gdje bukvalno iz USA dolazim na taj čin, “Oprosti mi” u Sarajevu u Rektoratu Univerziteta 2010. Za koju se umije reći “veličanstveno predstavljanje Zvorničana”, ili njegov dolazak u januaru na promociju knjige “Drama – Pismo” 2017.godine u Plavoj Sali BKC Tuzla, po izuzetno punoj snijega, hladnoj zimi, kada mnogi zvorničko/tuzlanski mi ‘prijatelji’ po toj salauci, nisu mogli ni nos promoliti, a kamoli doći.
A Hrusto sa sinom iz Sarajeva stigao, na vrijeme. Ako ne radi knjige, nego da se vidimo …
Da, Hrusto je otišao putem ahireta, meni ostaju najljepša sjećanja na naše druženje.
Živio je ko gospodin i preslio kao gospodin.
Koristim ovu priliku da Hrustinoj ožalošćenoj porodici izjavim i na ovaj način, najiskrenije saučešće, u svoje ime ali ime i moje porodice!
/Mirzet Mustafić/
