U 86. godini jučer je svoju ponositu i dobru dušu ispustila Fatima Ahmetspahić (rođ. Forto), majka naše Jasmine Ahmetspahić (rođ. 1968.) koja je postala simbol čestitih i hrabrih žena, heriona koja je bježeći od mučitelja iz zloglasnog logora hotel „Vilina Vlas“, čije užase je upoznao cijeli svijet, skočila 1992. u herojsku smrt.
Ovu vijest potvrdila je u subotu, 20. aprila, Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“, također, jedna od naših neustrašivih junakinja.
Zločinac Lukić
Naša majka Fatima napustila je ovaj svijet prepun boli uoči obilježavanja 32. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Višegradu, ali i godišnjice smrti njezine miljenice Jasmine koja je u smrt otjerana u 24. godini. Prema nekim svjedočenjima, zloglasni zločinac Milan Lukić (onaj monstrum čiju knjigu su 2011. promovirali sveštenici u Hramu Svetog Save u Beogradu) je Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u “Vilinu Vlas”.
Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009., Željko Lelek, pripadnik MUP-a Republike Srpske, osuđen na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu.
Jedna od tačka njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće je prihvatilo svjedočenje svjedokinje M.H. koju je zločinac Lelek silovao u hotelu “Vilina Vlas”.
Svjedočila je i o prisutnim ženama Bošnjakinjama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M.H. i svjedokinja D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić.
Prema Lelekovoj presudi:
„I svjedok odbrane Petar Mitrović potvrđuje ove navode, kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani, a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog sa vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice“.
Mnoge djevojke su “Vilinoj Vlasi” silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja, čime je postala simbol očajničkog otpora zlu.
„Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta”, zapisat će Višegrađani.
Ime Jasmine Ahmetspahić nalazilo se na listi nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao takvo spomenuto je i u izvještaju međunarodnih eksperata iz 2008. godine o promjenama u etničkom sastavu u Opštini Višegrad od 1991.-1997. godine. Taj izvještaj je korišten u slučaju Milana i Sredoja Lukića.
Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godine kasnije, upravo tokom asanacije presušenog jezera Perućac, te su identificirani putem DNK analize.
Silovanje i genocid
Haški tribunal (ICTY) je u više presuda presudio da je “u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje je korišteno u strategiji “protjerivanja putem terora”.
Silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”.
Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno vijeće u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je “silovanje oruđe rata”, predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s Genocidom…
Pretresno vijeće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posledicom kampanje etničkog čišćenja”.
Sudije Tribunala su napomenule da iako “etničko čišćenje” nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno vijeće je zaključilo da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane ”etničkim čišćenjem”.
Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje Genocida, iako su događaji u Potočarima bili uvod u počinjeni Genocid.
Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora.
Procjene se kreću od 20.000 do 50.000 zlostavljanih žena.
Jasmina bi, kao svojevrsni simbol svih nevinih žrtava, morala dobiti spomen-obilježje, ulicu ili sličan trag u kolektivnom sjećanju.
Nadamo se da će dugogodišnji apeli udruženja žrtava i medija napokon biti uvaženi.
Dženaza-namaz Fatimi Ahmetspahić bit će obaveljna u ponedjeljak, 20. aprila, na Gradskom mezarju Vlakovo.
Neka je vječni rahmet i mir Jasmini, njezinom majci Fatimi i svim nevinim žrtvama u BiH.
“Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada”
Kako je u svom tekstu iz 2012. zapisala ugledna bh. profesorica Edina Bećirović, presudom je utvrđeno i da je komanda zločinca Milana Lukića bila u banji “Vilina Vlas”, ali Haško tužilaštvo je “propustilo da zločin silovanja stavi u njegovu optužnicu”.
“Opravdanja koja su kasnije došla bila su nejasna i neutemeljena. Jer silovanja u “Vilinoj vlasi” preživjelo je nekoliko žena, koje su bile spremne da svjedoče”, navela je Bećirović.
Neke od žrtava dale su intervju za posebno izdanje BIRN-a.
“Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada”.
Jednoj od njih Milan Lukić je pred njenim očima zaklao šesnaestogodišnjeg sina. Potom ju je odveo u “Vilinu vlas”.
“Ne znam više koliko su me puta silovali”, izjavila je za BIRN.
Sjećala se da je u “hotelu bilo mnogo žena” i “da je svuda bila krv”, kao i da su “sve sobe u hotelu bile zaključane. Svakog dana su nam bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima, jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kad bi htjeli da nas siluju”.
(radiosarajevo.ba)
