Minusi i dubok snijeg okovali su udaljena, poluprazna srebrenička i bratunačka sela. U jednom od njih, Urkovićima, živi 34-godišnji Fahrudin Muminović, kojem je u genocidu u Srebrenici ubijen otac Mehmed, a sudbina je htjela da on tada preživi strijeljanje.
Sve poratno vrijeme boravio je kod amidže, a prije dvije godine sredstvima MFS-Emmausa i Federalog ministarstva za raseljene Fahrudinu je sagrađena nova kuća. U njoj živi sam i, kaže, ubi ga samoća, a često mu naviru i bolna sjećanja na golgotu i stravične scene koje je proživio 1995. godine…
Ali, posljednjih dana život mu se promijenio, nakon što je došao u gračaničko naselje Stjepan Polje. Igrom slučaja, obreo se u kući Hasiba Bećirovića Pibeta, poznatog jutjubera koji na svoj prepoznatljiv način zabavlja i spaja ljude. I Hasib je imao teško djetinjstvo. Odrastao je kod djeda i nene u Stjepan Polju, kao dijete bez roditeljskog staranja. Fahrudin i Hasib danima jedan drugome pričaju o svojim životima.
Njih dvojicu spojio je mjesni imam, hadži Džemal Softić iz džemata 2 u Stjepan Polju.
– Odranije smo znali da je Fahrudinu sagrađena kuća i da nema drva, peći, niti kuhinje. Zbog toga smo mi u džematima Stjepan Polje 2 i Golaći iz Malešića organizirali akciju pa smo se uspjeli probiti do Urkovića i odvezli smo mu drva, novu peć, paket s hranom, pa i kuhinju. Govorio nam je tada da su sela gotovo prazna, da nema omladine, nema posla, a da on samoću sve teže podnosi – ispričao nam je ef. Softić.
Tada su on i Hidajet ef. Islamović Fahrudinu ponudili gostoprimstvo, i to kod Hasiba Bećirovića, kojem su ranije dobri ljudi u Stjepan Polju napravili kuću.
– Drago mi je što je tu, neka ostane koliko želi. Imamo svoje teme. Njega je Bog sačuvao da ga metak ne pogodi u glavu ili grudi… Ali, teška je to priča, a Fahro o tome jedva govori – kaže Bećirović.
Fahrudin nerado govori o onome što je kao sedmogodišnjak proživio u Srebrenici. Ipak, smogao je snage da prepriča kako je preživio strijeljanje.
– Kada je komšija povikao ocu: “bježite, eto četnika”, babo mi je rekao da se sakrijem pod krevet. Zlikovci su uletjeli, izvukli me, svezali ocu bijelom trakom oči i strpali nas u kamion. Na poljani su nas izbacili i naredili da legnemo. A onda je počela pucnjava, pa zapomaganje. Sve su pobili, samo sam ja ostao da ranjen ležim na zemlji. Tada je naišao džip i čovjek je iz njega izašao, uzeo me i odvezao u bolnicu u Zvornik…. – bolna su sjećanja Muminovića.
(avaz.ba)
