„Bez poštovanja nema istinske ljubavi“.
Ovom rečenicom svoju ljubavnu priču počinju dedo Ahmed Bešlija iz Korita i nana Sevdija, koja je rođena u Bakićima. Rođeni su iste godine, dedo u februaru a nana u aprilu, i nedavno su proslavili 91. rođendan. Ujedno, ovo je njihov i sedamdeseti Ramazan koji su dočekali zajedno. Kada su se vjenčali, bili su mladi. Danas, 15. maja, njihova je godišnjica sretnog braka. Nisu ni slutili da će ih sudbina spojiti za cijeli život, da će zajedno doživjeti duboku starost u sretnom braku dugom sedamdeset godina.
„Kazali su mi da ima dobra cura u Bakićima i mi smo se zagledali. Treba maher biti. Tad si mor’o biti maher. Sad je mila majka. Dok makneš prstima, nađeš curu. Mi smo jedno drugo voljeli. Nismo dugo ni ašikovali. Uzeli smo se“, kazao je dedo Ahmo.
„Dedo je mene prevario kad sam bila mlada. Bila sam zaručena s momkom. Otišao je u vojsku. Bio dvije godine u vojsci. Ja upoznala Ahmu i udam se za njega. Dedo je doš’o na sijelo u moju kuću i tako smo se upoznali. Počeli smo ašikovati. Dedo je doš’o kod mene na sijelo tri puta, pit’o me hoćeš li se udati, ja sam rekla da hoću. Jedna rodica mi je kazala da je Ahmo dobar momak i ja sam se odlučila udati za Ahmu. Imali smo sedmero djece. Jedno dijete nam je umrlo. Prve dvije su bile kćerke, mlađa je umrla, ostala djeca su sinovi“, kazala nam je nana Sevdija.
Ovaj složni par, koji je primjer međusobne ljubavi, zdravog odnosa i čvrstog braka, u životu je koračao kroz mnoge i sretne i manje sretne trenutke, ali su sve uspješno prevazišli i dokazali da su lijepa riječ, podrška i velika ljubav sastavni dijelovi bračne zajednice, koja im je donijela najvrednije titule – oca, majke, djeda, nane, pradjeda, pranane.
„Današnja omladina se ne može. Sklope brak al’ se ne mogu, jer nema ljubavi. Mi smo lijepo živjeli. Bilo je ljubavi. Za nas je ljubav život. Ja sam radio u Željezari u Ilijašu. Zaradio sam i penziju. Nisam se bojao rada. Raditi se mora“, kazao je dedo Ahmo.
Sevdija i Ahmo ljubav i vjeru shvatali su svim srcem, sa potpunom predanošću. Nana Sevdija prisjetila se ramazana kada se čitav komšiluk pozivao na iftar.
„Kad smo se mi vjenčali, Ramazan je bio u jesen. Moralo se postiti. Ali bili su kratki dani. Redovno smo zvali na iftar svoj komšiluk. Obavezno smo zvali hodžu na iftar i sve komšije. Svašta se spremalo. Drugačije se hrana spremala. Pite, hurmadžike, ružice obavezno smo spremale“, kazala je nana Sevdija.
„Poručujemo mladim ljudima da se poštuju, da se paze dok su mladi , da rade i odmah neće biti problema. Ne može se samo ležati. Mora se raditi. Mi smo najbolji prijatelji, nema nam niko preči. Imali smo sve što smo željeli, radili smo puno ali smo bili sretni“, kazao je Ahmo.
Ahmed i Sevdija žive sa najmlađim sinom Izetom i snahom. Kada bi govorili drugima o svom zajedničkom životu, uvijek kažu da je prošao u poštovanju jednog prema dugom. To nam potvrđuje i njihov sin.
„Uvijek su nas učili da trebamo paziti jedno drugo. Čestitost je kod njih na prvom mjestu. Bila im je želja da žive sa mnom. I tako su i ostali sa mnom. Svim ljudima poručujem da poštuju svoje roditelje i da ih ne odbacuju. Ako ne povučeš iz kuće odgoj, sigurno nećeš s ulice. Čestitam svojim roditeljima sedamdeset godina braka“, kazao je Izet.
Redakcija portala ILIJAS.info i Radio Ilijaša upućuje najiskrenije čestitke Ahmedu i Sevdiji Bešlija povodom 70. godišnjice braka, da ih dočekaju još mnogo u zdravlju i sreći.
(radioilijas.ba)
Ovom rečenicom svoju ljubavnu priču počinju dedo Ahmed Bešlija iz Korita i nana Sevdija, koja je rođena u Bakićima. Rođeni su iste godine, dedo u februaru a nana u aprilu, i nedavno su proslavili 91. rođendan. Ujedno, ovo je njihov i sedamdeseti Ramazan koji su dočekali zajedno. Kada su se vjenčali, bili su mladi. Danas, 15. maja, njihova je godišnjica sretnog braka. Nisu ni slutili da će ih sudbina spojiti za cijeli život, da će zajedno doživjeti duboku starost u sretnom braku dugom sedamdeset godina.
„Kazali su mi da ima dobra cura u Bakićima i mi smo se zagledali. Treba maher biti. Tad si mor’o biti maher. Sad je mila majka. Dok makneš prstima, nađeš curu. Mi smo jedno drugo voljeli. Nismo dugo ni ašikovali. Uzeli smo se“, kazao je dedo Ahmo.
„Dedo je mene prevario kad sam bila mlada. Bila sam zaručena s momkom. Otišao je u vojsku. Bio dvije godine u vojsci. Ja upoznala Ahmu i udam se za njega. Dedo je doš’o na sijelo u moju kuću i tako smo se upoznali. Počeli smo ašikovati. Dedo je doš’o kod mene na sijelo tri puta, pit’o me hoćeš li se udati, ja sam rekla da hoću. Jedna rodica mi je kazala da je Ahmo dobar momak i ja sam se odlučila udati za Ahmu. Imali smo sedmero djece. Jedno dijete nam je umrlo. Prve dvije su bile kćerke, mlađa je umrla, ostala djeca su sinovi“, kazala nam je nana Sevdija.
Ovaj složni par, koji je primjer međusobne ljubavi, zdravog odnosa i čvrstog braka, u životu je koračao kroz mnoge i sretne i manje sretne trenutke, ali su sve uspješno prevazišli i dokazali da su lijepa riječ, podrška i velika ljubav sastavni dijelovi bračne zajednice, koja im je donijela najvrednije titule – oca, majke, djeda, nane, pradjeda, pranane.
„Današnja omladina se ne može. Sklope brak al’ se ne mogu, jer nema ljubavi. Mi smo lijepo živjeli. Bilo je ljubavi. Za nas je ljubav život. Ja sam radio u Željezari u Ilijašu. Zaradio sam i penziju. Nisam se bojao rada. Raditi se mora“, kazao je dedo Ahmo.
