Edinburgh : Dokumentarni film “Srebrenica survivors” bit će premijerno prikazan 11. jula ove godine na BBC-ju
Nažalost, među počiniteljima Srbima ima mnogo onih koji još uvijek negiraju da su Srbi nad Bošnjacima počinili genocid i iskreno se nadam da će ovaj moj film dati doprinos da se otpočne dijalog na tu temu, da se iznesu sve činjenice jer vjerovatno onda bi teško bilo pronaći opravdanje za brutalni genocid nad 8.732 muškarca bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici.
Dokumentarni film “Srebrenica survivors” kojeg je režirao bosanskohercegovački reditelj Samir Mehanović bit će premijerno prikazan 11. jula ove godine na BBC-ju. Film će biti emitovan na BBC Worldu, što znači da će 500 miliona gledalaca moći vidjeti ovo djelo. Iako je Samir Mehanović je u završnoj fazi uredjivanja filam i u velikoj” editeroskoj groznici” , našao je bogdu slobodnog prostora da porazgovara sa nama.
Recite nam kako je došlo do realizacije i snimanja ovog filma i naravno do toga da bude premijerno prikazan na BBC-ju?
“Vidite, finalnu realizaciju pomogao je FACE TV i Senad Hadzifejzović i oni su koproducenti ovog filma. Najnovija vijest je da osim BBC Worlda, dio filma će biti prikazan na BBC 2 Newsnight 9. ili10. jula a posebno me raduje da će bh. gledaoci vidjeti film na FACE TV 11.7. i na premijeri u Sarajevu tu istu noć. Film je napravljen uz velika odricanja i sa vrlo malo stedstava. Snimao sam ga ja i moj prijatelj Gavin Wolfe Murray a montirao sam u svom stanu sa mladom montažerkom Laurrom Carreira iz Portugala. Današnja tehnologija omogućava da se ovako radi, ali treba znati ispričati priču jer Srebrenica će uvijek biti nezavršena tema. Ja sam 1995. godine bio svjedok dolaska srebreničkih izbjeglica u Tuzlu, žena i djece, i tada smo se svi pitali gdje su muškarci, a tek pretprošle godine sam prvi put otišao u Potočare i dobio odgovor na to pitanje. Tada sma odlučio da napravim svoju priču o Srebrenici odnosno o “preživjelim žrtvama” koje ni nakon 20 godina nisu našle svoj put da se bore sa genocidom koji se sručio na njihovu glavu. Svaka njihova priča u meni je stvarala novu bujicu emocija a pitanja, ali ne i dogovori, su se samo nizali: kako je ovo mogao uraditi čovjek čovjeku, kako izvući lekciju iz ovoga kada se slične stvari danas ponavljaju u Siriji i Gazi, kako “oprostiti” komšijama koji nisu baš tog dana bili tu već neki drugi Srbi, mnogo pitanja ali malo odgovora. Cilj filma je da se prikažu patnje preživjelih Srebreničana koji su žrtve najvećeg genocida počinjenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, među počiniteljima Srbima ima mnogo onih koji još uvijek negiraju da su Srbi nad Bošnjacima počinili genocid i iskreno se nadam da će ovaj moj film dati doprinos da se otpočne dijalog na tu temu, da se iznesu sve činjenice jer vjerovatno onda bi teško bilo pronaći opravdanje za brutalni genocid nad 8.732 muškarca bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici.
“Srebrenica survivors” će svoju priču ispričati i na mnogim filmskim festivalima širom svijeta jer smo fimsku verziju već poslali na mnoge adrese.
Za one koji ne znaju šta u stvaralačkoj ličnoj karti Samira Mehanovića piše, šta ste Vi ustvari, pozorišni ili filmski reditelj, producent ili scenarista?
“Pa eto na wikpediji stoji da sam filmski, pozorišni reditelj, producent, scenarista, moderna umjetnost traži kompletnu ličnost i ono što nastojim je da radim kvalitetno jer kvalitet uvijek ispliva. Moj najveći uspjeh je nagrada BAFTA koju sam 2005. godine dobio za dokumentarni film “Kako smo se igrali”- The Way We Played u kojem sam dao svoje viđenje početka rata u Bosni. Ova nagrada otvorila mi je mnoga vrata jer BAFTA se dodjeljuje od 1989. godine i jedna je od najprestižnih nagrada u oblasti u kojoj radim. Potom, tu je niz drugih projekata u koje ubrajam i mojih sedam kratkometražnih i dokumentražnih filmova te režiranje niza pozorišnih predstava i televizijskih emisija.
Radili ste u rodnoj Tuzli, sada stvarate u Edinburghu, otkuda Samir u Škotskoj, kako je došao, kako se snašao?
“Čuj, kad čovjek vjeruje u svoje snove, ništa ga ne može zaustaviti. Moj otac je bio rudar a majka domaćica, dali su mi ljubav i karakter, a to otvara puno vrata u svijetu. Došao sam u Edinburgh 1995. sa svojom teatarskom trupom iz Tuzle, imao sam 25 godina i veliku želju da ostanem u Škotskoj i uspijem u svom poslu. Nije bilo lahko po dolasku i traženju načina da ostanem, prošao sam sve patnje “azilanata”, ostao sam na ulici bez igdje ikoga, pravi homles. To me nije pokolebalo jer sam imao svoju viziju i želju da uspijem jer radom i trudom sve se može. Danas živim u svom stanu, završio sam (MA) magistarski studij za FILM i živim dobar kreativan život. Naravno da pošto živim u Edinburghu ponekad nosim “kilt”- škotsku suknju i to bez gaća, kao pravi Scott, ali sam bio i ostao Bosanac.“
Vaši dalji planovi na umjetničkom polju i neostvareni projekti koje biste voljeli realizovati?
Radim trenutno na par dokumentarnih i igranih filmova i nadam se njihovoj realizaciji kao i to da ću biti u prilici prikazati svoje filmove našoj raji koja živi u Velikoj Britaniji.
Pripremio
BHDINFODESK – BIRMINGHAM
Namik Alimajstorović
