Medžlis IZ Višegrad, u saradnji sa udruženjima “Višegrad 92” i “Žena – žrtva rata”, obilježio je 29. godišnjicu zločina nad Bošnjacima iz ovog grada. Tokom komemorativnog skupa na mostu Mehmed – paše Sokolovića, te posjeta “živim lomačama” na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, istaknuto je da porodice žrtava neće odustati od pravde, ali ni traganja za posmrtnim ostacima žrtava koji ni do danas nisu pronađeni.
Azmir Šabanović imao je samo 14 godina kada ga je ispod noža Milana Lukića spasila njegova majka, uz pomoć ostalih zatočenika u školi Hasan Veletovac.
– U logoru sam bio sa majkom, bratom, sestrom i više od 300 Bošnjaka. Zlikovcu Lukiću je smetalo što sam ja Azmir, kao dijete me je poveo na ovu ćupriju da me zakolje. Tako mi je i rekao, da će me zaklati i poslati Žepljacima da vide šta Višegrađani rade. Moj mlađi brat je tada počeo plakati i Lukić ga je poslao mojoj majci, kojoj je tražio 2.000 maraka i zlata onoliko koliko joj dijete vrijedi. Majka nije imala te pare i počela je sebi kose čupati. Tada je jedna nana iz svojih dimija izvadila taj novac i rekla majci da ide da kupi svoje dijete. Tako sam ja ostao živ, a danas dolazim da odam počast mom ocu i svim žrtvama – kaže Šabanović.
Žalosno je da 29 godina čekamo pravdu, dok žrtve i svjedoci umiru, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata”.
– Umiru i ratni zločinci ili bježe u Srbiju i širom svijeta. Pitam se hoćemo li dočekati pravdu. Okupljamo se svake godine i pričamo izgleda sami sebi. Zato apelujemo danas odavde na vlasti BiH i susjedne Srbije da se ponovo isprazni jezero Perućac, da se ponovo pretraži jer još nije ekshumirano 700, a mislim da je i više od 1.000 tijela – kaže Hasečić, te dodaje da je među 3.000 ubijenih i 486 žena i 127 djece.
– Ovo je most koji treba da spaja dvije strane, ali nije to taj most. To nije most opjevan u pjesmama, već most tuge sa kojeg su nemilosrdno ubijali i bacali naše najmilije – kazala je Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja “Višegrad 92”.
Zbog zločina nad stanovnicima Višegrada do danas je izrečeno 246 godina kazni zatvora, te jedna doživotna robija za višegradskog monstruma Milana Lukića. Osim živih lomača u Pionirskoj ulici i Bikavcu, gdje je 14. i 27. juna 1992. godine, gdje je zapaljeno oko 140 civila, živi ljudi su spaljivani na još desetak lokacija u ovoj općini.
Svake godine Esad Tufekčić na čelu je tužne povorke, koja sa cvijećem u rukama dolazi na Bikavac. U kući Mehe Aljića 27. juna 1992. godine zapaljeno je više od 70 civila, a među njima i Esadova supruga, te dvoje djece starosti dvije i pet godina.
– Sve je ovo jedno veliko ludilo, naše nacionalističke stranke, svi ovi predstavnici srljaju, truju omladinu, stvaraju mržnju da bi ostali što više na vlasti. Poručujem omladini da se distancira od ovih rukovodećih nacionalističkih stranaka, da se okrenu budućnosti i da svi živimo bolje. Ovo stanje odgovara samo nacionalističkim vođama koje pljačkaju svoj narod – poručuje Tufekčić.
Predsjednik MIZ Višegrad, Bilal Memišević, kaže da se zločin nije desio niti su žrtve stradale, kako se često govori, već je zločin isplaniran i počinjen, a ljudi su sistemski ubijani.
– Prije tri dana je bila presuda Ratku Mladiću, ali nažalost još nemamo presudu za ideologiju i politiku zbog koje smo prošli sve ovo – ističe Memišević.
U znak sjećanja na 3.000 ubijenih sa višegradske ćuprije u Drinu su bačene ruže, a dove su proučene na mezarju Stražište i u Carevoj džamiji u centru grada.
