U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske RS (VRS), pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pada u ruke VRS.
VRS je napad na Srebrenicu započela u tri sata ujutro, 6. jula. Srpske trupe palile su bošnjačke domove i sela, prisilivši hiljade civila da pobjegnu u bazu UN-a u obližnjem mjestu Potočari, gdje je bilo stacionirano nekoliko stotina holandskih vojnika.
U Potočarima je 12. jula posljednji put viđena Selma Musić, djevojčica koja je tad imala nepunih osam godina. O potrazi koja traje skoro tri decenije za portal Radiosarajevo.ba govorio je Alen Musić, Selmin brat koji danas živi u američkom Saint Louisu.
“Prije rata smo živjeli u Gornjoj Bukovici koja je pripadala opštini Vlasenica i tu smo boravili do 10. jula 1995. godine. Kad se pročula vijest da su srpske snage na rubu grada i da će Srebrenica pasti, mi smo se navečer oko 21 sat zaputili prema Potočarima gdje je bila baza UN-a kao i svi drugi.
Selma je imala nepunih osam godina, druga sestra Elvira dvije godine, brat Sadik sedam mjeseci, a ja šest godina. Krenuli smo šumskim putem zajedno s majkom i očevim roditeljima, a otac je otišao prema Šušnjarima. U Potočare smo stigli pred zoru 11. jula iz sela koje je udaljeno oko 20 kilometara.
Naš sagovornik prisjeća se 12. jula 1995. godine, dana kad je posljednji put vidio svoju sestru i susreta njihove majke s ratnim zločincem Ratkom Mladićem.
“Ujutro 12. jula niko nije ni znao da će tog dana biti dopušteno da se evakuišu izbjeglice prema Kladnju. Oko podne je pristiglo par autobusa i dopušteno je jednom dijelu izbjeglica da se ukrcaju u autobus prema Kladnju. Prema mojim kasnijim saznanjima i istraživanjima, taj dan bilo je samo šest ili osam autobusa za izbjeglice i krenuli su oko 13.30 sati.
Mi nismo ni bili planirali da krenemo prema autobusima nego smo sjedili u blizini pokvarenih autobusa kod kojih je bila žica i čekali šta će se desiti. Kako je vrijeme prolazilo stvarala se sve veća gužva u tom krugu i u jednom momentu kada su dozvolili da osobe mogu krenuti prema autobusima za prebacivanje prema Kladnju, majka je primijetila da Selme više nema na mjestu na kojem je sjedila pored očeve majke.
U toj gužvi je počela potraga za mojom sestrom, majka je u potrazi za djetetom srela zločinca Ratka Mladića kojeg je povukla za rukav i rekla mu da traži kćer, a on joj je odgovorio da ide među narod i da će je pronaći”, ističe Musić.
Naredni dan, dio porodice Musić dolazi u Kladanj i prijavljuje nestanak Selme Musić Crvenom križu.
“Ostali smo u Potočarima do 13. jula kad smo prebačeni prema Kladnju, a onda i prema Živinicama na aerodrom kojeg je koristio UN gdje je i formirao Kamp za izbjeglice iz Potočara. Selmin nestanak je prijavljen Crvenom križu 13. jula u Kladnju gdje su zaveli da se izgubila u Potočarima, informacije su davane naknadno u nadi kako bi se pronašao trag gdje je, ali od njih ni danas nemamo nikakvu informaciju u vezi Selme”, dodaje naš sagovornik.
Više od dvije decenije kasnije porodica je pronašla fotografiju koju je zabilježio poznati fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko u mjestu Ravne, Musići su zahvaljujući fotografu imali dokaz da je Selma stigla na slobodnu teritoriju.
“Fotografiju na kojoj se nalazi Selma pronašli smo među fotografijama izbjeglica iz jula 1995. koje su objavljene 2019. godine. Tragom autentične lokacije gdje je fotografija nastala, kuća koja se nalazi u mjestu Ravne, došli smo do zaključka da je Selma izašla iz zone koju su kontrolirale srpske vojne formacije na teritoriju pod kontrolom Armije BiH i to najvjerovatnije 12. jula, nekoliko sati nakon nestanka u Potočarima.
U potrazi za Selmom i danas sudjeluje više osoba, često do nas dolaze netačne informacije, ali ne odustajemo”, naglašava naš sagovornik.
Na fotogragiji iz Kladnja, osim malene Selme, nalazi se i nekoliko žena s djecom. Pitamo Alena da li je od njih dobio ikakve informacije.
“Identitet žena sa fotografije smo saznali, ali one se uopće ne sjećaju djevojčice koja stoji ispred njih. Samo je jedna rekla da se sjeća da je dijete bilo izgubljeno i da je neko od tih žena djevojčicu preveo preko srpskih punktova koji su bili postavljeni prije tunela do te kuće gdje je fotografija i nastala i da više ništa ne zna.
Jako je teško istraživati ovo jer se radi o kompliciranom slučaju gdje se ljudi u nevjerici pitaju kako nikad nije pronađena? Da li je ona to? Roditelji valjda najbolje znaju svoje dijete, nije potrebno nikakvo dokazivanje da li to je ili nije Selma”, podcrtava Musić.
Tokom skoro tri decenije potrage porodica je pokucala na brojna vrata kako bi pokušala saznati više o nestanku djevojčice.
“Zbog kompliciranog procesa i potrage razgovarali smo i s poznatim advokatom iz Tuzle Mirnesom Ajanovićem koji je pokrenuo neki proces potrage, ali ni od njega nema nekih informacija šta i kako dalje raditi na ovom slučaju. Naš zahtjev je bio da se pokrene slučaj adekvatnog pronalaska informacija gdje i šta se moglo desiti jer on kao advokat ima veći pristup informacijama preko institucija. Jedan od naših zahtjeva je bio i da se Selma stavi na Interpolovu potragu jer za to postoji osnov, ali do toga još nije došlo.
Na moja dva prethodna e-maila advokat nije odgovorio. Zašto je to tako, zaista ne znam. Trenutno nemamo nikakve informacije u vezi našeg slučaja, kao da je sve zablokirano i imam osjećaj da svaki put kad se podnese zahtjev nekom za nešto dođe do opstrukcije”, veli naš sagovornik.
Pomisao da je Selma živa potaknula je Alena Musića da sestru pokuša tražiti i preko društvene mreže Facebook.
“Možda je i greška što smo objavljivali putem Facebook stranice Missing Selma, ali nije bilo drugog izbora i načina da se pokrene potraga, ali šta je tu je. Sistem potrage za osobama ili neki arhiv morao je biti pokrenut od strane države Bosne i Hercegovine kako bi se imao uvid ko se traži, kad je nestao, gdje i kako. Država mora imati svoj samostalni sistem potrage, dosta je nestale djece za kojima se traga.
Ukoliko neko ima informacije ili saznanja u vezi sa Selmom, može se javiti putem stranice Missing. Nadamo se da će se konačno pojaviti trag koji će okončati višegodišnju agoniju”, zaključuje Alen Musić za portal Radiosarajevo.ba.
(radiosarajevo.ba)
