Naš sagovornik iskustva iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a poslije i iz Genocida, počinje sa subotom, 4. aprilom 1992. godine, prvim danom Ramazanskog bajrama, koji je klanjao sa svojim ocem u rodnoj Kamenici.
Ujedno, Hrnjić je jedini od ukupno četvorice imama iz ove džamije koji su preživjeli Genocid, iako je više puta poslije 11. jula, dok je osamdeset dana tumarao izgubljen kroz šume u pokušaju da se domogne teritorije pod nadzorom Armije Republike Bosne i Hercegovine, bio u smrtnoj opasnosti.
Naš sagovornik iskustva iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a poslije i Genocida počinje sa subotom, 4. aprilom 1992. godine, prvim danom Ramazanskog bajrama, koji je klanjao sa svojim ocem u rodnoj Kamenici, na području općine Zvornik. Atmosfera je bila svečana i kaže da ništa nije nagovještavalo horor koji će neposredno nakon toga uslijediti. Imao je tada dvadeset i jednu godinu i radio je kao imam u džematu u Karakaju.
“Podrinje i moj Zvornik odjednom su se našli pod najezdom zla prekodrinskih i domaćih neprijatelja. Mi smo pokušali formirati linije odbrane. Stupio sam u redove Teritorijalne odbrane zajedno s mnogim svojim rođacima i komšijama. Moju ahmediju na glavi zamijenila je puška u ruci”, navodi Hrnjić, prisjećajući se događaja koji su se desili u rasponu od početka Agresije pa do februara 1993. godine, odnosno pada Kule-Grada, Snagova i Kamenice pa kasnije i Cerske, zatim prvog od tri talasa egzodusa stanovništva s ovih područja, svakodnevnih borbi od kojih su brojne bile prsa u prsa, oslobađanja logora Liplje, patnji građana i skrivanja po šumama, ponovnog vraćanja Kamenice pod kontrolu boraca Armije RBiH i povratka stanovništva na svoja porušena i spaljena imanja, koja su kasnije ipak morali napustiti i kretati se sve više ka Konjević-Polju, Kravici, da bi na kraju završili u Bratuncu, odnosno u Srebrenici.
U Srebrenicu je Hrnjić došao s porodicom koju su činili otac, majka, četvorica braće: Adem, Salko, Ibrahim i naš sagovornik Mevludin, kao najmlađi, i tri snahe. Smještaj i glad bili su veliki problem. Porodica Hrnjić dotjerala je na konju nešto žita, koje je kasnije otac zamijenio za brašno, od kojeg je dio prodao da bi kupio kilogram soli, koji je u to vrijeme koštao 120 DM. S ocem i majkom prešao je u Srebrenicu, dok su braća sa ženama ostala u Kazanima.
U Srebrenici su zatekli haotično stanje. Ondje su se okupile hiljade ljudi iz Podrinja tražeći spas. Ubrzo je Srebrenica proglašena zaštićenom UN-ovom zonom pa je život postao “normalniji”. Hrnjić se u međuvremenu vratio imamskoj misiji. Vjera je, priča sagovornik Stava, bila spas hiljadama vjernika koji su masovno posjećivali džamije prilikom svakog vakta i, zbog masovnosti vjernika, neki su se namazi klanjali u dva navrata jer svi koji su željeli nisu mogli stati u safove.
“Kao mladiću od dvadeset i četiri godine pripala mi je čast da budem imam, hatib i mualim u džamiji u centru Srebrenice, u Čaršijskoj džamiji, s trojicom starijih kolega: Suljom Memićem, Ejubom Husejnovićem i Sadom Mustafićem. Radili smo uz neviđen entuzijazam i energiju, bez novčanih prihoda, a ponosan sam što sam uz predvođenje namaza klanjao džume, dok sam u polju mualimskog rada izveo tri generacije učenika, od kojih je svaka grupa brojala više od pedeset-šezdeset učenika. Pravili smo i svečanosti povodom mubarek-noći, hatma-dove, mevlude, imali smo hor ilahija i kasida…
Ramazani i bajrami u Srebrenici bili su lijepi i sjećam ih se, kao i klanjanja Ramazanskog bajrama u sali Vatrogasnog doma. Kurban-bajrami bili su nešto tužniji, jer nismo imali priliku žrtvovati kurbane. Bila su to formalna obilježavanja, klanjali smo bajram-namaze u džamijama. Od humanitarne pomoći se preživljavalo, a 1995. godine i humanitarne pomoći bilo je sve manje, kao da su nas mjesecima pripremali za što brži kraj, da skončamo gladni i psihički izmoreni. Problem je bio sa soli. Mjesečno smo u Srebrenici dobivali četiri tone soli na oko četrdeset hiljada ljudi. U tom logoru, rezervatu, izdržali smo do ljeta 1995. godine, kada nas je svijet izdao i pustio im da dovrše svoje pripremljene planove.
Kada su 6. jula počeli prvi napadi na enklavu, sa svih položaja, ljudi su bili bez riječi. Iznenađeni, jer smo dvije i po godine vodili neke ‘normalnije’ živote. Bili smo gladni, ali ranije nisu pucali po nama. Holanđani su sramno i licemjerno postupili. Drugog dana napada na enklavu, 7. jula, odlučio sam da pod granatama obavim drugu smjenu džume i da održim hutbu koju sam malo skratio, jer je granata pala na kupolu i džamija se potresla. Kada sam završavao, rekao sam džematlijama da ne znamo šta će biti s nama, nego da se spašavaju kako znaju. Bila je to posljednja klanjana džuma u Srebrenici.”
Uslijedila su zauzimanja sela, a 9. jula neprijatelji su došli do same ivice grada. U jednom objektu okupila se grupa vojno sposobnih Bošnjaka koji su imali dvije opcije: krenuti rizičnim putem ka Tuzli ili pružiti otpor. Jedna je grupa, prisjeća se Hrnjić, izvršila kontranapad i pomjerila neprijatelja nekoliko kilometara nazad, no oni su se brzo pregrupirali i vratili na prvobitne položaje. Besana i teška noć 10. jula, kada hiljade ljudi iščekuju smrt, bila je, navodi naš sagovornik, jedna od najneizvjesnijih, da bi 11. jula jutro osvanulo obećavajuće, što se kasnije pokazalo kao loš predznak, jer je oko podne počeo ulazak paravojnih formacija i Ratka Mladića, generala Vojske RS-a, kasnije u Hagu pravosnažno osuđenog ratnog zločinca na doživotnu kaznu zatvora.
“Uslijedio je haos u kojem su hiljade žena, djece i staraca iščekivali šta će se desiti. Većina se vješala na transportere i kamione UN-a, očekujući da ih odvezu u Potočare, gdje su mislili da će pronaći spas. Mi, muškarci, znali smo da im ne smijemo pasti u ruke i krenuli smo lijevom stranom preko brda i šuma, pokušavajući se probiti do periferije i izlaznog dijela iz Srebrenice. To nam je uspijevalo. Prelazili smo u manjim ili većim kolonama. U Šušnjarima 11. jula nas se tamo skupilo na hiljade muškaraca i odlučili smo da se grupišemo u čete i brigade. Dugo je to trajalo. Bio sam pripadnik 284. brigade, koju su činili borci Kamenice, Cerske i Konjević-Polja i naša je brigada startovala na čelu kolone, jer su smatrali da dobro poznajemo područje. Bile su to kilometarske kolone, čovjek iza čovjeka. Izišli smo na zloglasnu kotu Buljim, s koje su se neprijatelji sklonili.
Očekivali smo borbu, ali je sve bilo mirno do 22 sata. Kretanje je bilo teško. Teren je loš, preko potoka, niz strmine, a mi iscrpljeni, prestrašeni i umorni. Nadljudskom snagom grabili smo naprijed, a onda smo u osvit zore uočili da je teren miniran. Znači, osmišljeno su nas usmjerili u kolonu, da se ne bismo raširili. Dobili smo naredbu da tu predanimo, da sačekamo ostale i navečer nastavimo put. Već u začelju počela su prva ubistva i klanja po potocima, zasjede i paljba po našim muškarcima. Tada je ubijen i moj dobar drug s kojim sam se sprijateljio u Srebrenici, divan čovjek i novinar Nihad Nino Ćatić, kao i mnogi drugi. Kako ko pristiže, javlja šta se dešava u začelju. Pred večer dolazi do zategnutog stanja i galame. Neki protestuju zašto su ovi ili oni naprijed, hajde da pustimo ranjenike naprijed, interventne vodove naprijed… Pretumbale su se čete i jedinice. Kada je nastupio akšam, primijećena je prethodnica naše kolone i praga je otvorila vatru. Tada se desio pad famozne bukve o kojoj svi koji su se tu zatekli pričaju.
Bukva je počela padati a da niko ne zna razlog njenog pada. Na zvuk pada bukve počela je paljba i nastao je džehennem na zemlji, izbezumljena situacija i nikada niko neće saznati broj žrtava te noći s Kameničkog Brda. Mrtvi, ranjeni, jedni plaču, jedni dozivaju svoju braću, jedni bježe, a idu njima pravo. Ja sam tu večer u zasjedi preživio, ali sam prvi put mislio da umirem. Pao sam preko brata Ibrahima, ne znajući da je to on, i izrekao sam kelimei-šehadet. Čekao sam da me pogodi metak. Bio sam spreman, ali Allah je dao da preživim. Poslije sam tek shvatio da je uz mene bio brat Ibrahim. Javio sam mu se i nastavili smo put zajedno. Uslijedile su halucinacije, pometnja, gubljenje, vriska, grljenje kamena koji su ljudi vidjeli kao hljeb, a od lišća su mislili da je rijeka… Ljudi su pucali psihički, a mnogi su se izgubili, razbježali i otišli na različite strane. Došli smo do Krajinovića, gdje smo sreli naše doktore i vojsku s oružjem i pojavila se opcija da ide nas približno hiljadu prema Rahunićima.”
Bili su u blizini puta prema Novoj Kasabi, gdje su zatekli mnogo ranjenih i mrtvih ljudi, a neprijatelji su ih pozivali na predaju. Dio ih se odmah predao, a drugi su oklijevali. Halucinacije su ponovo prevladale kod nekih ljudi, koji su čak sami sebi oduzeli život. Ranjenici su molili da ih ponesu na mjesto gdje se predaju.
“Moja grupa se sakrila u neku živicu i tamo smo raspravljali satima šta ćemo. Ne možemo nazad, nemamo hrane, već smo fizički i mentalno u teškom stanju i tako sat po sat, donijeli smo odluku da se predamo, ali kada smo izašli na put, nije bilo nikog. Nismo imali kome da se predamo. Bilo je nekoliko ranjenika. Znali smo da smo gotovi. Panika i depresija. Nas desetak odlazimo da se predamo kada smo čuli nove pozive za predaju. U ruksaku koji mi je otac skrojio od cerade padobrana i koji mi je dao 10. jula u Srebrenici nosio sam dva džepna izdanja Kur’ana, koje sam, otkad sam ih kupio u Sarajevu 1986. godine, nosio svugdje sa sobom. Prvobitno sam ih sakrio u travi pored puta, da ih ne nađu kada se predam, ali sam se poslije vratio po njih. U meni se odvijala drama: da li će me pokositi rafalom, da li će me ubiti metkom ili nožem, kako će me udarati.
Ideš sav izgubljen, ali onda ti Allah da tračak nade da ćeš preživjeti, iako će te tući. Idući putem, kada sam začuo njihove glasove u Mravinjcima, da govore: ‘Ajde, ‘ajde, vodimo vas vašem Aliji’, zamislio sam oštricu noža pod grlom i pobjegao sam nazad. Rekao sam da se ne smijem predati. Nije to bilo što sam bio hrabar. Sam sam nazad krenuo i sretnem rođaka iz Kamenice. Pitao me može li sa mnom, sakrili smo se u potoku koji se uliva u Jadar i tako smo među žilama proveli cijeli dan. Kada smo izašli, plakali smo od bolova koje smo osjećali u nogama, ali smo i dalje hodali. Krenuli smo kuda smo mislili da trebamo. Ugledali smo dvojicu momaka kako bježe od nas. Prepoznali smo momke iz Voljavice i nas četvorica nastavimo zajedno. Vidjeli smo ranjenika u lokvi krvi, muhe su ga napale. Na prvi pogled bio je mrtav. Nismo imali ništa. Dali smo mu malo vode, nasuli smo mu u grlo i on je otvorio oči. Rekao nam je da se zove Mevludin Orić. Nismo mu mogli pomoći i ostavili smo ga tu.
Iako sam bio uvjeren da je mrtav, vidio sam ga poslije, 1995. godine, na televiziji, bio je svjedok u Hagu. Moj rođak i ja smo došli sami u Burnice, gdje sam sreo kolegu i grupice momaka. Oko škole je bilo u grupicama sigurno oko dvije stotine naših momaka. Tada su se i kod mene javile halucinacije. Kasnije, kada smo ušli u selo, sreo sam zlatara Sakiba Rejzovića i radioamatera Ibru Zahirovića. Pokušali su ići preko Glogove, ali nisu uspjeli. Malo smo popričali i rastali se. Mi smo četiri-pet dana bili u Burnicama i dio nas se uspio spasiti kada je s jedne strane došla grupica četnika. Ni ja više nisam znao šta ću. Plakao sam. Fizički i gladan više nisam mogao dalje. Bila je neka njiva, jedni hoće da idemo, drugi neće. Rođaka molim da ide sa mnom, ali on je smatrao da nemamo šanse. Nas pedesetak sletjelo je u potok i jedan nas je čovjek preveo u Dolinu, odakle smo vidjeli sve do igrališta u Kasabi. Tu smo se zadržali sedmicu. Vidjeli smo sve četničke pokrete i bilo je rizično, jer su nas mogli uhvatiti, a nadlijetali su nas i helikopteri iz smjera Milića. Koristili su i UNPROFOR-ove transportere. Uglavnom, 24. jula prešli smo put i ubacili smo se u Cersku, gdje smo zatekli još naših ljudi. Tu je već bilo lakše. Zadržali smo se dvadesetak dana. Voće je počelo sazrijevati. Jeli smo sve što smo nalazili u prirodi”, kazuje Hrnjić.
Neprijatelji su došli po njih 13. augusta. Neke su uhvatili, a neki, uključujući Hrnjića, uspjeli su im pobjeći. Bježao je ka Kamenici s prijateljem, gdje su ostali do 11. septembra, noću u garaži u selu Čikarići, a danju su se krili u šumi. Tog 11. septembra posljednja je grupa od petero mladića morala napustiti selo. Krenuli su kroz šumu, stigavši u Gornje Hajvaze. Spustili su se u Donje Hajvaze, pretraživali su kuće u potrazi za hranom, ali jedino što su našli bila je glavica luka i malo užegnutog graha. Nisu znali put i lutali su noću. Upali su u polje žita, odakle nisu znali izaći, a kada su našli izlaz, bili su u naselju Šarci. Vidjeli su babu i djeda na terasi, a pred drugom kućom bio je pas. Bili su na udaljenosti od tridesetak metara i nadali su se da pas neće zalajati. I nije lajao. Tražili su rijeku Spreču, koja bi ih, mislili su, dovela do Kalesije, ali su otišli u pogrešnom smjeru. Tako su lutali. Vidjeli su kako neprijatelji haubicama tuku linije Armije RBiH u Memićima. U toj su se šumi krili petnaest dana.
“Jednog su nas dana primijetili i zagalamili su. Jedan nam se momak odvojio, Hasan iz Drinjače, ali je Bog dao da je preživio. Nas četvorica smo se razdvojili u parove. Išli smo da vidimo gdje su linije. S tog smo mjesta vidjeli Osmake. Dvojicu drugih momaka sam uputio i oni su prošli četničku liniju i ušli u Zukiće, gdje ih je jedna nena nahranila. Oni su prošli istu večer, a moj jaran Mirsad Musić iz Cerske i ja smo se krili kraj mezarja u Mahali pa smo išli prugom i primijetili naseljene kuće i došli pod Osmački most. Odmorili smo malo kraj rijeke. Prošlo je jedno auto s upaljenim dugim svjetlima i, kada je ono otišlo, mi smo krenuli polahko, no izgubili smo se i opet zalutali među četničke rovove. Umorni od puta i koračanja korak po korak, 26. septembra magla se spustila u gluho doba noći i vidjeli smo trojicu četnika na zemunici. Nekako smo pregurali dan da se ne odamo.
Pratili smo malu, čudnu rječicu, koja se pojavi pa nestane poput ponornice. Neki je putić vodio u šipražje i, kada sam zakoračio, propao sam u poljski bunar koji nije bio dubok, pa me ovaj mladić izvukao brzo. Četnik nas je čuo i počeo vikati: ‘Ko je, stoj’, a mi smo počeli bježati. Vidjeli smo da su Memići ostali baš daleko. Krenuli smo i nabasali direktno na četnički rov. Prepali smo jednog koji je spavao i on je skočio, počeo je psovati i pucati. Bježali smo, a nismo znali ni gdje bježimo. Čujemo ga kako viče: ‘Cvjetine, eto ih! Presijeci im put!’ Nas dvojica smo se izgubili. Srce mi je sišlo u pete od straha i mislio sam da je to kraj mog života. Puče grana na zemlji, kad vidim, to je Mirsad. Opet smo se spojili i sakrili u neku živicu. Kada je svanulo, čujemo neprijatelje da se međusobno dozivaju. Bili smo između dva rova. Maskirali smo se lišćem i primirili. Vidimo ih kako dolaze, hodaju, jedu…
Da je dočekati noć da nas ne primijete pa da izađemo. Jeli smo neke bobice i 28. septembra, kada su se ispucali i otišli u zemunice, mi smo nastavili naprijed. Bilo nam je lakše. Ostavili smo njihovu liniju iza leđa, odmorili na jednoj njivi. Počela je kišica. Svitalo je i pred nama se ukazalo selo. Prošli smo kroz selo Markovići. Ja kažem naše selo, Mirsad govori da nije. Mi stojimo. Jesmo li ugledali slobodu nakon toliko dana. Neko je viknuo: ‘Stoj, ako si hodža, hajde naprijed, ali pazi ima mina.’ Ja razmišljam, kako to da neko zna da ću doći. Poslije mi je taj čovjek rekao da su dva dana prije prešla ona naša dvojica momaka i rekli su da dolazimo, ali nisu znali s koje strane ćemo doći. Tog 29. septembra ugledali smo slobodu.”
Koliko ih je vodila želja da žive, više su puta padali u beznađe. Primljeni su u Tojšićima od strane Armije RBiH i policije. Trojica braće i Hrnjićev otac nisu preživjeli Genocid u Srebrenici…
(stav.ba/Alma Arnautović)
