Plaketu Općine Ilijaš dobio je Ramiz Tabaković, stanovnik Ilijaša koji je pokazao izuzetnu hrabrost i nesebičnost u jednom od najtežih trenutaka za drugog čovjeka.
Sve se dogodilo 5. jula 2025. godine u Semizovcu, kada se Ramiz zatekao na mjestu teške saobraćajne nesreće. U smrskanom vozilu nalazila se mlada djevojka zarobljena metalnom šipkom koja joj je teško povrijedila nogu, dok je automobil već počeo gorjeti.
Dodjelom Plakete Općina Ilijaš odala je priznanje čovjeku čija hrabrost, odlučnost i nesebičnost predstavljaju primjer istinske ljudskosti.
Iako se na licu mjesta nalazilo više ljudi, niko nije imao hrabrosti prići i pomoći. Ramiz, koji je i sam invalid bez jedne ruke, bez oklijevanja je pritekao u pomoć. Pozvao je prisutne da pomognu, organizovao izvlačenje unesrećenih i pružio djevojci prvu pomoć. Potom je djevojku i njenog momka svojim automobilom odvezao do Doma zdravlja u Vogošći, čime im je, kako se kasnije pokazalo, doslovno spasio život, jer je vozilo ubrzo u potpunosti izgorjelo.
Njegova hrabrost, odgovornost i spremnost da pomogne drugom u trenutku najveće opasnosti zaslužuju duboko poštovanje i zahvalnost zajednice.
Ramiz Tabaković za Radio Ilijaš prisjetio se tog dramatičnog dana:
„Taj dan sam bio na selu u Solakovićima, hranio sam svoje mace. Obično tamo provedem pet-šest sati, ali nešto me tjeralo da krenem prema Ilijašu, iako u gradu nisam imao nikakvih obaveza. Kada sam stigao u mjesto Podgora, vidio sam dim nasred ceste. Svi su stali i shvatio sam da se nešto desilo. Prišao sam mjestu nesreće – nema hitne pomoći, jedan momak sav garav izašao iz auta i viče da treba pomoć. Kad sam izašao iz auta, vidim ljudi snimaju mobitelima, a djevojka leži. Neki su samo stajali i snimali.“
Kaže da je tada pozvao ljude da pomognu.
„Digao sam sve te ljude, vjerovatno su se postidjeli kada su vidjeli da jedini pomaže čovjek bez ruke. Počeli su izlaziti i pomagati, a ja sam im davao instrukcije. Bio sam u ratu i i sam sam sebe spašavao kada sam u firmi izgubio ruku. Dali smo djevojci prvu pomoć. Auto je već počeo gorjeti. Momak ju je izvukao iz auta, pomagao je puno i Rešo Halilović, naš Zlatni ljiljan iz Ilijaša. Ja sam djevojku i njenog momka odvezao do Vogošće gdje su dobili hitnu pomoć.“
Hitna pomoć koja je trebala doći po njih, kako kaže, u tom trenutku nije mogla stići.
„Hitna koja je trebala doći imala je sudar u Semizovcu i nije mogla doći. Djevojci je bankina odsjekla nogu, ali je bila nevjerovatno hrabra i sve vrijeme svjesna. Danas smo i prijatelji i čujemo se.“
Na pitanje šta ga je motivisalo da reaguje bez razmišljanja, Ramiz odgovara jednostavno:
„Vjera i odgoj su najvažniji. Kada je neko u opasnosti, ne razmišljam – ja moram pomoći i uvijek bih to uradio. Moja kćerka je medicinar. Kada sam izgubio ruku u firmi, bila je šesti razred i tada je poželjela da bude medicinski radnik kako bi pomagala ljudima. Danas to i radi.“
Ramiz kaže da nije želio javno govoriti o ovom događaju niti je očekivao priznanje.
„Nisam želio davati izjave i nisam očekivao Plaketu. Drago mi je da je Općina prepoznala ovaj čin, ali to je bila moja ljudska dužnost. Iskreno, nisam ni želio da se sazna.“
Hrabrost Ramiza Tabakovića podsjetnik je koliko jedna odluka i jedan čin mogu značiti u presudnom trenutku – i koliko je ljudskost najvažnija vrijednost svake zajednice.
