Svjedočeći u svoju korist, optuženi Ranko Draškić izjavio je da 5. juna 1992. godine nije ulazio u centar sela Lješevo, a negirao je da je 9. juna te godine učestvovao u vezanju civila u selu Kadarići.
Optuženi Draškić je ispričao da je krajem aprila 1992. godine formiran Treći vod u Ilijašu, čiji je bio komandir, a brojao je oko 20 do 25 pripadnika. Kako je rekao, njegov vod je postojao do kraja juna ili početkom jula te godine. Naveo je da ne smatra da je njegov vod bio interventni.
Prisjetio se dobijanja naređenja da se ide u selu Lješevo kod Ilijaša jer je “došlo do pucanja i konflikta između Srba i muslimana”.
“Izjasnio sam se da ne želim ulaziti u Lješevo jer ne želim nikoga da razoružavam po kućama”, naveo je Draškić, kazavši da je naređenja dobijao od komandanta Marka Kokonje.
Ispričao je da je naređenje za odlazak u Lješevo dobio u komandi Teritorijalne jedinice u Domu kulture u Ilijašu. Kako je pojasnio, Kokonja mu je rekao da formira liniju kako ne bi došlo do konflikta između općine Breza i ostalih sela. Pojašnjava da je linija formirana preko brda prema smetljištu gdje su boravili dok nije počeo vatreno dejstvo po Lješevu.
“Posmatrali smo to ne znajući šta se dešava. Vidim puca se, dimi, gori. Međusobnom vezom stigao je glas da siđemo na početni položaj na magistralni put. (…) Ni slučajno nisam silazio dole gdje se puca. Mogu garantovati da nijedan vojnik nije prekršio naređenje. Mi, kao jedinica, nismo imali borbeno učešće. (…) Nije bilo potrebe da idem u centar Lješeva”, kazao je Draškić.
Istakao je da brežuljkasti teren nije onemogućavao pogled, pojasnivši da je mogao vidjeti centar Lješeva, ali zbog gusto naseljenih kuća nije mogao vidjeti ubijene civile.
Kada su sišli na magistralni put, Draškić je rekao da je od komandanta saznao da ima žrtava – ranjenih i poginulih, te su se s ranjenicima vratili u Ilijaš.
“U komandu je došla vijest da su u Lješevu izginuli nedužni ljudi. To je za nas bio prvi put da čujemo”, dodao je on.
Govoreći o selu Kadarići, Draškić je ispričao kako je dobio naređenje da ide izviditi šumu iznad sela. Kada je krenuo, čuo je da drugi vod ide u selo i da je dato uputstvo ko će ih tamo dočekati kako bi ljude obavijestio o “nekom razoružavanju”.
“Tog dana smo dobili zadatak da se nalazimo na brdu iznad Kadarića sve dok ne utvrdimo da nema pokreta po selu. (…) Došli smo gore, onda smo sjeli i razmišljali šta dalje da uradimo, zbog čega smo tu. U jednom momentu sam rekao da krenemo ka selu”, prisjetio je Draškić.
Navodi da su kod prvih kuća sreli Nezira Nevaljalovića koji ga je pitao šta se dešava, na šta mu je odgovorio da ne zna. Tu je sa grupom muškaraca, u blizini mezara, bio deset do 15 minuta odakle su produžili prema autoputu i svojoj jedinici.
“Niko nikoga nije vezao, a pretres nam uopšte nije dat u zadatak da vršimo”, kazao je on, dodavši da nije vidio da su pripadnici Vojske Republike Srpske vršili pretres kuća.
Nevaljalovića, prema njegovim riječima, niko nije vezao, niti bi on to dozvolio.
Draškić je istakao da mu savjest ne bi nikad dozvolila da nečiju kuću dotakne i da je to razlog zašto je odlučio svjedočiti. Kako je naveo, ako ima sumnji, on bi najradije “sam sebi presudio”.
Draškić i Savo Manojlović su optuženi da su, u svojstvu pripadnika Interventnog voda Teritorijalne odbrane Srpske opštine Ilijaš, kasnije Ilijaške brigade Vojske Srpske Republike, 5. juna učestvovali u napadu na Lješevo i ubistvima 20 civila. Dodaje se da je oko 100 muškaraca, žena i djece odvedeno u Podlugove.
Kazao je da Manojlovića nije vidio 5. juna i da je on u augustu prekomandovan kod njega.
Draškić je rekao da je u Osnovnoj školi u Ilijašu bilo zatvorenih osoba, kao i da mu je poznato da je postojao logor u Podlugovima, ali mu nije poznato gdje tačno.
Naredno suđenje je zakazano za 15. mart, kada će Manojlovićeva Odbrana početi sa dokaznim postupkom.
Izvor: BIRN/https://detektor.ba/
