Godišnjica stradanja Bošnjaka Gornje Bioče, 28. po redu, obilježena je u 10 sati na centralnom spomen obilježju gdje je položeno cvijeće i proučena Fatiha, bez programa zbog epidemije koronavirusa.
Početkom 1992. godine agresorska vojska zarobila je i zatvorila stanovnike Bioče u prostorije Osnovne škole i potom ih odvela u logore gdje su mnogi mučki ubijeni. Bioča je dala 47 šehida, a prije agresije je u ovom mjestu bilo 52 bošnjačka domaćinstva. Najveći zločin počinjen je na brdu Žerovanj, gdje su mučena i likvidirana 16 Biočana, dok su ostali poginuli u živim štitovima koje je koristila agresorska vojska.
Predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja stradanja stanovnika Bioče je Emir Handžić, dijete šehida Bioče, koji je 92. godine imao osam mjeseci, a pet godina kada su tijelo njegovog oca pronašli u masovnoj grobnici Žerovanj i kada mu je klanjana dženaza. S obzirom na to da je danas i Dan bijelih traka, dan kada se sjećamo i zločina u Prijedoru, Emir ističe da je Bioča doživjela isti scenarij kao i Prijedor, i mnoga druga mjesta sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.
„Ovo je prvo napadnuto naselje na području općine Ilijaš ujedno i naselje koje je dalo najviše šehida, ukupno 47. Veliki broj njih je život izgubilo na brdu Žerovanj i završili su masovnoj grobnici. Ostali Biočani su ginuli širom ratišta u BiH a četiri šehida su ubijena u selu. Slobodno možemo reći da je i u Bioči vršeno ono što je i u Prijedoru. I ovdje su ljudi označavani ko je Bošnjak a ko nije. Kada je krenula sistemska agresija i ubijanje ljudi nije ostao stanovnik Bioče koji nije podnio određenu žrtvu. U ovom naselju su uvijek živjeli Bošnjaci. Cilj je bio istrijebiti Bošnjake. U Bioči danas živi mnogo majki, koje su stare i iznemogle. Također, mnogo je djece šehida koji nisu adekvatno zbrinuti, nemaju posao, i dalje se bore za egzistenciju“, ističe Emir.
Nusreta Šehić rođena je u Gornjoj Bioči. Zločinci su ubili skoro sve muškarce njene uže i šire porodice. Danas, sa djecom i unučadima dolazi na godišnjicu stradanja stanovnika Bioče i opominje da se ne zaborave zlodjela agresora.
„Ubijen mi je otac, brat i muž, amidže, amidžići, i ostali muški članovi moje porodice kao i porodice od muža. U tom periodu sam živjela u Ahatovićima i sjećam se iste i gore slike iz tog perioda. Maj mjesec je meni najteži mjesec u godini. Na očevoj zemlji sam napravila vikendicu, tu su spomen ploče ubijenim. Imam dvoje djece, dvoje unučadi, snahu i zeta. Život ide dalje, borimo se ali ne zaboravljamo. Rane nikada neće zarasti. Redovno dovodim svoju djecu i unuke na godišnjicu obilježavanja stradanja stanovnika, da znaju šta je bilo“, kazala je Nusreta.
Načelnik općine Ilijaš Akif Fazlić ističe da pravda uopšte nije zadovoljena.
„To što su se vodili neki sudski postupci oni su se očito tako vodili da dovedu do nikakvog rezultata. Niko nije osuđen za zločine u Bioči. Bioča je simbol strahote zločina koji su provođeni na prostoru općine Ilijaš 92. godine. Ako imate situaciju da je 47 šehida ubijeno iz 45 bošnjačkih porodica, ako imate situaciju da je tortura i zločin bio takav da su ti ljudi prošli žive štitove, logore, da su završavali u masovnim grobnicama, onda pričati o pravdi i korektnom radu Tužilaštva i sudstva je suvišno. Očekujemo i moramo se boriti da ovo pitanje i generalno pitanje ratnih zločina na ozbiljan način dođe na svoje pravo mjesto i da se procesuiraju svi odgovorni kako bismo na bar djelimičan način dobili pravedan epilog. Zbog toga je važno da smo danas ovdje i da svim institucijama prenesemo poruke, a naročito mladim generacijama da kažemo kakav je naš pogled u budućnost. A on je sasvim drugačiji od onog kako su neki kreirali te 92. godine“, istakao je načelnik Fazlić.
Nakon što je srpski agresor zarobio i zatvorio bošnjake Bioče u prostorije osnovne škole, odvojili su žene i djecu od muškaraca te ih odvodio u logore, kao što su željeznička stanica u Podlugovima i Planjina kuća u Semizovcu.
(radioilijas.ba)
