Naslovnica ILIJAŠ Nastavnica Safija Beširević: Učitelji nose veliki teret, ali ovaj posao samo se...

Nastavnica Safija Beširević: Učitelji nose veliki teret, ali ovaj posao samo se iz ljubavi i s ljubavlju može dobro raditi

Buregdzinica Tepsy Ilijas Dstore Ilijas

Na današnji dan 5. oktobra obilježava se Svjetski dan učitelja, a proglasio ga je UNESCO 1994. u spomen na isti datum 1966. godine, kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja, što je za njih bio važan događaj. Tako je uspostavljen novi praznik u čast svih prosvjetnih radnika, od nastavnika predškolskog odgoja do profesora i predavača na univerzitetima.

Radio Ilijaš i ove godine donosi priču o jednoj divnoj, omiljenoj nastavnici sa više od 30 godina iskustva rada sa djecom, nastavnici likovne kulture, akademskoj slikarici Safiji Beširević.

Rođena je 1964. godine u ilijaškom naselju Mlini, završila je Osnovnu školu “27. juli” današnju OŠ “Hašim Spahić”. Uvijek je voljela crtati i prepoznavala svoju osobenost.

Nakon osnovne škole, otac je htio da me upiše u farmaceutsku školu. Međutim, ja sam i tada, kao i danas uvijek znala šta hoću, imala ciljeve, imala sam svoju osobenost, koju tada nisam prepoznavala, tu umjetničku crtu. Rođena sam u radničkoj porodici, mojo tac je bio stolar, što su oči vidjele, to su ruke radile od igračaka, prozora, vrata itd. Pored svog posla u preduzeću Bosna, radio je i u svojoj radionici da ima dinar, jer valjalo je školovati nas četvero djece. Sjećam se da sam rekla da hoću u umjetničku školu, da budem slikar, što je i meni bilo imaginarno tada, ali je to bila moja želja. Okolina nije shvatala i govorili su mom ocu da neće ništa biti od mene, da sam upisana u neku tamo školu gdje nema ni zanata i ni alata. Sada kad pogledam svoj put i koliko sam se ostvarila kroz profesiju i kreativno razmišljanje, kao porodična osoba i majka, izuzetno sam zadovoljna što sam baš taj put prešla, počinje priču o svom profesionalnom putu Safa.

Brat ju je odveo na prijemni ispit u Srednju školu primjenjenih umjetnosti, plašila se kako će se vratiti iz Sarajeva, početaka u velikom gradu i od straha je, kaže, briljirala na prijemnom ispitu, te ostala takva kroz petogodišnje srednjoškolsko razdoblje. Profesori su bili uzor u odgoju i obrazovanju, ležernijem pristupu prema učenicima, u toj školi gdje se razvija karakter i kreativnost.

Nakon učenja slikarstva pet godina, završila je Likovnu akdemiju, nastavnički smjer  stekla zvanje akdemske slikarice, te je počela potraga za poslom. Safa nam kaže da ni tada, kao ni danas nije bilo lahko naći posao.

-Počela sam raditi u Kaknju u tim mojim počecima, imam lijepe uspomene, sjećam se mirisa hljeba, lijepa škola seoska. Zatim sam radila u Ćatićima, Binježevu, Brezi u školama, u Župči, Mahali. Dugo godina sam provela u jednoj posebnoj školi, školi u Srednjem putujući 16 godina 50 kilometara dva puta sedmično, kao i u školi u Podlugovima. Radila sam u svim ilijaškim osnovnim školama, danas radim u Starom Ilijašu i Podlugovima. Ja volim svoj posao, djecu, predmet koji predajem i to zato teče lagano, a pristup prema djeci ide iz vlastitog života i našoj djeci u školi pristupam kao i svojoj djeci. Pokušavam im prenijeti i odgoj i znanje. Na času danas ima jako malo vremena za odgojni momenat, ali treba sve ostaviti i pokazati saosjećanje, empatiju, da pokažemo djetetu da nije samo, da se ima na koga osloniti, posebno u današnjem vremenu kada je prisutno vršnjačko nasilje, treba sve to znati odmjeriti.

Njeni učenici danas su po cijelom svijetu, ostvareni ljudi i već profesori, generali, njene kolege u školi, njihova djeca danas su njeni učenici. Loše stvari ne voli da pamti, a svoje učenike pamti i prepozna po očima jer oči se ne mijenjaju.

Svojim mladim kolegama poručuje da prvenstveno postupaju sa ljudske, humane strane, empatije.

–Ja sam godinama radila subotom i nedjeljom sa bolesnom djecom na Koševu, da oni stignu planove, radila sam u školi u Pazariću radionice, radila sam to sa entuzijazmom, a poručila bih kolegama da se više angažuju oko djece sa posebnim potrebama, djece u inkluziji, da pomognemo njima i njihovim roditeljima koji nose najveći teret. Online nastava, koja je bila, najviše je utjecala na njih. Poručila bih i da ne gledaju sve materijalno, da je satisfakcija pomoći drugome i biti društvenokoristan i svakako da čuvaju dostojanstvo profesije.

Nastavnica Safa zahvaljuje i Samostalnom sindikatu odgoja i obrazovanja što se godinama bori za očuvanje digniteta profesije i nastavnika jer su dio društva koji nosi veliki teret na leđima. Buduće kolege trebale bi da nauče djecu kako živjeti, zaraditi, komunicirati, uvaživati kolegu, doći do zajedničkog cilja. Tu danas roditelji predstavljaju kočnicu.

–Danas neki roditelji žele da djeca ispune ono što oni nisu, ne mogu da shvate da djeca nisu sposobna za nešto, a sposobnija su, pak,  za nešto drugo. Nije sve biti doktor ni profesor, možda je profitabilnije i kreativnije za njih da postanu automehaničar, majstor zanatlija, bolje za njihov život. Često i neki roditelji ne shvataju da njegovo dijete nije za ocjenu pet, zaboravljena je Gausova krivulja od nulte tačke do briljiranja. To se treba vratiti, kako bi djecu počeli učiti određenim vrijednostima, da imaju ciljeve, da sutra budu sposobni, lideri u društvu, kako bi i ovo društvo napredovalo.

Nastavnica Safa čestitavši Dan učitelja, poručila je da se ovaj posao radi dobro samo ako se radi iz ljubavi.

Svjetski dan učitelja obilježava se  u cijelom svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini dugi niz godina, a postao je prilika u kojoj se na svjetskom nivou mjeri napredak u promišljanju o načinima kako se suprotstaviti svim izazovima na putu za promociju učiteljske profesije. Cilj obilježavanja je, među ostalim, isticanje važnosti rada svih učitelja, nastavnika i odgajatelja, njihovog utjecaja na razvoj društva u cjelini, naglašavanje važnosti učiteljske profesije, ali i samog obrazovanja čiji su oni nositelji. Tokom obavljanja jednog od najodgovornijih i najzahtjevnijih poslova učitelji daju svoj doprinos cilju kojem svi težimo – društvu znanja. U pripremu mladih ljudi za savladavanje raznih životnih situacija nesebično ulažu trud, a za taj trud najčešće dobiju premalu nagradu. Rad učitelja treba prepoznati i cijeniti kao jedan od najvažnijih za budućnost cijelog svijeta. Prilika je to da se svim učiteljima barem na jedan dan pokloni zaslužena pažnja, za sve dane, mjesece i godine koje provode radeći s našom djecom.

(radioilijas.ba)