Prije šest godina rahmetli Nura Alispahić je posadila stablo. Na mjestu na kojem su zloglasni srbijanski Škorpioni 17. jula 1995. godine strijeljali šest zarobljenih Srebreničana. Među njima je bio i Nurin sin Azmir.
Nurin stariji sin Admir Alispahić ubijen je na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, pa sahranjen u Tuzli. Mlađi sin Azmir Alispahić ukopan je u Potočarima kod Srebrenice 11. jula 2003. godine. Nurin muž Alija ukopan je u mezarju Kazani. Kćerka joj je, od tuge za braćom i ocem, umrla poslije rata.
“Bila sam u kući. Navečer kasno govore na televiziji: ‘Sad ćete vidjeti čudo veliko, majka će prepoznati sina, a sestra brata.’ Pojavi se onda kamion, izvode mladiće, ruke im svezane, kad onaj četvrti izađe – moj Azmir! Pala sam, plakala. ‘Nemojte mi ga tući, nemojte mi dijete ubiti!’ Joooj! Sjećam se kako ga jedan zlikovac, dok moj Azmir leži licem na zemlji, pita je li ikad spavao za ženom, a moje sunce mu odgovara: ‘Nisam, čiko.’ Reče mu onaj s puškom još: ‘E, nećeš ni spavati!’ Ubiše ih onda, pa spališe. Sve sam ‘vako i na sudu u Beogradu svjedočila na suđenju ‘Škorpionima’. Rekla sam: ‘E, da mi je znat’ ko je taj što može djecu ubijati.’ Onaj Slobodan Medić, glavni iz ‘Škorpiona’, ponavljao je da ga ne kunem jer i on ima djecu. Osudiše i njega i ostale, pa kasnije i taj glavni poginu sa ženom i djetetom. Žao mi je njegovog sina, nije dijete ništa krivo”, pričala je Nura za Stav.
Nura Alispahić je na bolji svijet preselila trećeg oktobra 2020. godine.
“Škorpioni” su formirani 1992. godine pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Njegovi pripadnici bili su uglavnom Srbi iz Hrvatske. Komandant “Škorpiona”, koji su strijeljali šestericu Srebreničana, Slobodan Medić također je porijeklom iz Hrvatske. Medić je bio taj koji je naredio pripadnicima svog osiguranja Petru Petraševiću, Aleksandru Mediću, Branislavu Mediću, Slobodanu Davidoviću i Miloradu Momiću da strijeljaju šestericu zarobljenika. Snimak ponižavanja zarobljenika i njihove likvidacije, do kojeg je došao Fond za humanitarno pravo, prikazan je najprije u Haškom tribunalu u junu 2005. godine tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. Odmah nakon što je snimak emitiran, “Škorpioni” su pohapšeni.
Medić je, pred Višim sudom u Beogradu, osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora za ratni zločin. Tokom procesa bilo je jasno da sud čini sve da se prikrije umiješanost državnog vrha Srbije s ovom jedinicom. Bilo je i jasno da se Medić nimalo ne kaje za ono što je učinio. Bio je bijesan zato što je zločin snimljen.
“Konkretno, da sam znao, da sam znao, taj što je snimao ne bi se leba najeo, ubio bih ga kao zeca što je to snimio. Znači, sad ja ovo odgovorno kažem pred vama – ja bih ga kao zeca ubio”, kazao je tokom suđenja.
Pero Petrašević priznao je zločin. “Ubio sam šest Muslimana, kriv sam pred Bogom. Izvršavao sam naređenja”, kazao je i onda se obratio majkama ubijenih koje su pratile suđenje. “Izgovoriću ovu istorijsku rečenicu zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi s njima. Ubili smo ih zato što su bili Muslimani.”
Zbog dobrog vladanja, Medić je od upravnika srbijanskog zatvora u kojem je služio kaznu dobio nekoliko dana dopusta. Poginuo je 31. decembra 2013. godine u prometnoj nesreći kod Sremske Mitrovice. U sudaru dvaju automobila poginuli su i njegova supruga i sedamnaestogodišnji sin.
Do 1993. godine Trnovo je bilo pod kontrolom snaga Armije BiH. Nakon ofanzive Vojske RS‑a, palo je u ruke srpskih vlasti, a stanovništvo se iz Trnova i okolnih sela uglavnom povuklo ka Bjelašnici. Svojim su se kućama vratili nakon rata. U Godinskim Barama rijetki žive, uglavnom su stariji tu preko ljeta, njihova djeca dolaze odmoriti samo za vikend. Preko puta posjeda na kojem su strijeljani Srebreničani kuća je porodice Bašić.
“Tu su djecu pronašli ribolovci, slučajno”, pričali su za Stav Bašići. “Nekad iza rata, išli su pecati ribu. I nađu jedno tijelo. Ostale su bile samo kosti i neke krpe na njima. Poslije toga, nađu i ostale. Bili su bačeni u kuću ili garažu, više se i ne sjećam. Mi nismo znali ko su. Onda je dolazio Amor Mašović, pitao nas znamo li išta o toj djeci. Nismo znali, kasnije smo čuli šta im se desilo.”
Niko nije ni pretpostavljao da su u pitanju Srebreničani sve dok snimak njihove egzekucije nije emitiran tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. “Pratio sam stalno suđenje, tako sam gledao i taj dan. Pušten je snimak. Nakon nekoliko minuta, shvatio sam da poznajem mjesto na kojem su strijeljani”, pričao nam je Ismet Godinjak, prijeratni policajac iz Trnova. “Pogledao sam još jednom snimak i odmah sam znao tačno na kojem su mjestu strijeljani. Tada smo obavijestili nadležne i brzo se saznalo šta se desilo.“
Niko sa sigurnošću nije znao otkud Srebreničani baš tu, u Godinskim Barama. Prema nekim informacijama, nakon zarobljavanja su vođeni na kopanje rovova. Prvo su dovedeni putem do Rajskog Dola, a kasnije su ih potrpali u vozilo i preko Kazana odvezli ka Godinskim Barama.
Nakon Kazana, na ulazu u selo, kraj puta koji vijuga pored Željeznice, poredali su ih potrbuške na zemlju. I to je snimljeno, vide se kako leže uz put. Nekoliko trenutaka kasnije, snimljeno je kako ih odvode ka brezi, pedesetak metara od puta, tačno naspram kuće Bašića. Tu su strijeljani, tu su im tijela pobacana u opljačkanu vikendicu.
Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (17), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25) ostavljeni su tu, da truhnu…
