Nejasna i sugestivna pitanja tužioca i nemušti odgovori svjedoka, obilježili su ovo ročište.
Slučaj „Džemal Hadžić i drugi“ (Čemerno), nastavljen je iskazom svjedoka Izeta Bešlije, koji je početkom rata bio pripadnik rezervnog sastava milicije u Srednjem, a potom u Ljubini. On je rekao kako su oni kao službena lica imali uniforme i naoružanje i da su držali kontrolni punkt u Ljubini. Nakon raspuštanja rezervnog sastava milicije on se svojevoljno priključio TO u svom selu Korita, koja je i formirana početkom jula.
U svojim odgovorima na pitanja tužioca Vladimira Simovića, a u vezi samih zbivanja u selu Čemerno, desetog juna 1992. godine, Bešlija je ispričao kako je pozvan od strane komšija da dođe na sastanak u mjesnu školu u Koritima, gdje je saznao da se naredne večeri treba izvesti akcija u selu Čemerno kako bi se neutralisale haubice koje su bile postavljene u selu. Na pitanje tužioca ko je izdao to naređenje, svjedok je rekao da ne zna i da je kao dobrovoljac rezervnog sastava milicije krenuo i on u akciju, te da niko od mještana koji su išli sa njima nije imao ni oružje, ni uniforme. Potvrdio je da su sa njima bili i pripadnici TO iz Kaknja.
Potom su uslijedila prilično nejasna i sugestivna pitanja tužioca Simovića koja su dodatno zbunila svjedoka, i koji je na momente davao jednako nejasne i kontradiktorne odgovore, te je u jednom trenutku ispitivanje svjedoka preuzela predsjedavajuća Sudskog vijeća, sudinica Minka Kreho, koja je pritom davala upozorenja i tužiocu i svjedoku.
U prilično mučnom ispitivanju od strane tužioca Simovića, svjedok Bešlija je ispričao kako je on bio u grupi koja je bila na „lijevom krilu“, u blizini kuće Đorđe Trifkovića, koja je imala zadatak da bude osiguranje od mogućeg napada, obzirom da su ostale kuće bile nešto dalje od njih. Na pitanje tužioca da li je prilikom napada vidio neke pripadnike policije i TO, prije svega insistirajući na Mirsadu Bešliji i Enesu Duraku, svjedok je rekao da ih je vidio prije akcije, dok su u toku akcije oni vjerovatno bili desno i nije mogao vidjeti nikoga od njih.
Iz pravca sela se čula pucnjava i galama, da bi nakon smirivanja, on sa još trojicom sišao do nekog puta, gdje su našli dvojicu ranjenika; Azmira Halilovića i Velimira Vidakovića, te su ih ponijeli prema selu Mahmutovića Rijeka. U jednom trenutku je pored puta kojim su prolazili ugledao nepomična tijela 3 ili 4 osobe, ali im zbog udaljenosti od pedesetak metara nije razaznao lica. Tada je tužilac Simović nastavio po starom i pitao svjedoka za imena ubijenih, tvrdeći da ih je bilo pet i da su među njima bile žene, pozivajući se pritom na izjavu samog svjedoka koju je ranije dao SIPI. Svjedok je ponovio odgovor da to nije vidio i da im nije mogao prići jer je nosio ranjenika. Tužilac Simović je tokom ispitivanja svjedoka veoma često posezao za citatima iz izjave, ukazujući na kontradiktornosti spram svjedočenja, dok je svjedok tvrdio da puno toga u izjavi nisu njegove riječi, i da su mu istražioci sugerirali odgovore, navodeći primjer kako su mu sugerirali da je u akciji morao vidjeti Enesa Duraka „jer je on tada izgubio pištolj“.
- Puno toga stoji u toj izjavi što ja nisam rekao – kazao je pritom svjedok. Na pitanje sutkinje Kreho da li je pročitao izjavu, rekao je da nije jer nije imao naočale kod sebe, ali da su mu istražitelji pročitali samo prvu polovinu izjave, rekavši da je i u nastavku „sve isto“.
Ipak, ono što je svjedok sasvim jasno rekao jeste činjenica da je znao da je to bila planirana vojna akcija, koja je imala za cilj uništenje haubica, što se u konačnici navodi i u samoj optužnici.
