“Šta ću, živjeti se mora. Mada se ne žalim, hvala Allahu, dž.š., na svemu. Nabavili su mi štake. Ne mogu puno hodati, ali izađem napolje do kokoši. Imam dvije-tri koke i moram oko njih. Uzela sam od komšije, rekoh, daj, da imam bilo šta živo. Nikada nisam dopuštala samoj sebi da pokleknem. Imam čak i mačku koju hranim. Do prije nekoliko godina držala sam i koze, sve dok sam mogla micati. Sinove i supruga ništa mi ne može nadomjestiti, to je naravna stvar, ali radom nekako sama sebi barem nakratko skrenem misli s onoga što mi je sudbina donijela. Išla sam i na Nabožić, kada god bude program u znak sjećanja na bitku za Nabožić, ali zbog starosti već nekoliko godina ne mogu.”
Rat nikome ništa dobro nije donio. Ovo je istina koju često čujemo iz usta onih koji su izgubili člana ili članove uže ili šire porodice, svoga bližnjega. Tu rečenicu ponovila nam je i Sejda Halać, 87-godišnja starica, žena-heroj koja je krajem aprila 1993. godine za samo jedan dan izgubila trojicu sinova. Titulu heroine ne nosi samo zato što je rodila, odgojila i školovala trojicu šehida, koji su dali svoje živote na putu odbrane domovine i naroda, već i zbog toga što je nakon strašne porodične tragedije smogla snage i nastavila dalje. S druge strane, njen suprug Alija nije uspio prebroditi ovo teško životno iskušenje iako se trudio. Od tuge za sinovima preselio je na ahiret 1995. godine, tačno 19 mjeseci nakon njihove pogibije. Iako se ne žali na zdravlje, hanuma Alijinica, kako je u Tihovićima, selu nadomak Vogošće, svi znaju, kaže da joj je već poprilično umrtvljeno tijelo i dosta smireno veli da će biti bolje “kada ga ilovača pritisne”.
NISU BILI ZAJEDNO NA LINIJI
Po Halilu, dobitniku najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, Rifetu i Fikretu Halać nazvana je jedna ulica u centralnom dijelu Vogošće – Ulica Braće Halać. Na ovaj način čuva se od zaborava još jedna priča o odbrani Bosne i Hercegovine i o najvećoj mogućoj žrtvi za njenu slobodu, ali ipak se nemoguće oteti dojmu da su u dobroj mjeri zaboravljeni oni koji su ostali iza šehida i palih boraca. Nana Sejda Halać govori kako ne pamti kada joj je posljednji put bio u posjeti neko od predstavnika vlasti, kako lokalne, tako i one na nešto višim nivoima. Iako hvali komšije, ističe kako su i njihovi dolasci poprilično rijetki.
Veliki su joj hizmećari snahe i unučad. Bez njih bi teško mogla, ali naglašava kako Allah, dž.š., nikada ne zaboravlja svoje robove koliko god situacija izgledala bezizlazno. Ono što je trenutno muči jeste ogrjev. Temperature su iz dana u dan sve niže, a još nije uspjela kupiti drva. Iako ima primanja, ona nisu dovoljna da pokriju nešto veće vanredne izdatke.
“Halil, Rifet i Fikret nisu bili zajedno na liniji, bili su razmaknuti oko dva kilometra. Sve se brzo desilo, u pola sata svi su ubijeni na Ravnom Nabožiću. Znamo da je Halila pogodio metak u čelo dok je Fikret ranjen i umro je tokom evakuacije za Zenicu. Razbila ga je detonacija. Rifet je ostao u rovu i njegove nekompletne skeletne ostatke pronašli smo tek nekoliko godina nakon rata. Sinovi Halil i Rifet bili su oženjeni i imali su porodice. Iza Halila ostali su supruga Esma i četiri kćerke – Halida, Esmira, Eldina i Elmina, a iza Rifeta supruga Redžiba, sin Senid i kćerka Senida. Fikret je još bio momak. Svi su ukopani na Šehidskom mezarju u Brezi, jedino je suprug Alija ukopan u Kaknju. Snahe i unučad uglavnom su tu, u Vogošći. Dođu mi i obiđu me, stvarno me paze”, kratko nam je na početku hanuma Alijinica opisala detalje iz aprila 1993. godine, perioda koji ju je obilježio za cijeli život, ali i o tome kako danas živi.
Sejda Halać vratila se u svoju prijeratnu kuću u Tihovićima po reintegraciji Vogošće, gdje nas je i dočekala. Uspjela ju je iza rata renovirati, osposobiti za život. Držala je u manjoj štali i koze sve do unazad nekoliko godina, dok nije onemoćala, ali kao veliki radnik i u 87. godini ne miruje – ima tri kokoške i briga o njima joj je jedna od glavnih dnevnih zanimacija. S njom su nas dočekali njena snaha Redžiba Halać i unuka Esmira Dizdarević, kćerka rahmetli Halila, najstarijeg od braće Halać, koja je čak uspjela i vidjeti oca i amidžu Fikreta nakon pogibije.
“Imala sam desetak godina kada sam išla da vidim rahmetli oca i amidžu Fikreta kada su njihova tijela dovukli s linije. Zaista sam se prepala vidjevši rahmetli amidžu Fikreta onako opremljenog, za kojeg sam dosta bila vezana, dok je rahmetli babo imao samo gazu preko čela. Kao da spava. Niko ne bi rekao da je mrtav. Prvi je poginuo Halil, zatim Rifet, pa onda Fikret. Mada za amidžu Rifeta ništa ne možemo tvrditi, on je ostao u rovu. Ne znamo šta se s njim tačno dogodilo i ne znamo hoćemo li ikada tačno i saznati. Njegov trup bez glave EUFOR je iza rata pronašao u rijeci Bosni u Visokom. Na njemu je bila i sva odjeća. Glava mu je pronađena na istom mjestu gdje je ubijen Hasib-efendija Ramić zajedno s kompletnom porodicom u Semizovcu. Dva dana su babo i amidža Fikret ležali mrtvi, a niko nam iz komande nije smogao snage reći da su poginuli. Mislim, nije bilo jednostavno ni saopćiti porodici da je neko iz kuće poginuo, a pogotovo jednoj majci da je izgubila svu djecu. Rastužite se kada čujete da su uginula tri pilića, a kamoli kada čujete da su ubijena tri čovjeka, troje djece”, priča nam Esmira Dizdarević.
OTAC ALIJA UMRO OD TUGE ZA SINOVIMA
Esmira Dizdarević kaže kako je zajedno sa sestrama i majkom bila u izbjeglištvu u Kaknju, a da su Redžiba Halać, njena strina, i njeno dvojce djece bili smješteni u Brezi. Dok se prisjeća izbjegličkih dana, ima samo riječi hvale za mještane Kaknja.
“Ne znam bismo li mogli i blizu biti na usluzi Kakanjcima u odnosu na to kakav smo mi tretman imali kod njih. Imali smo, za to vrijeme, kraljevski tretman. Stvarno su nas široke ruke prihvatili i maksimalno nam pomagali. Pretežno smo bili u srpskim kućama, a rahmetli dedo Alija i nana Sejda bili su uglavnom s nama. Kada su nas tek dovukli u Kakanj, prvo smo bili u selu Živalji, nešto dalje od Kaknja. Inače, pri pristizanju vršena je selekcija – ko ima manju djecu bit će smješten u užoj gradskoj jezgri Kaknja, a oni s nešto starijom djecom dobili su smještaj malo dalje, po selima. Vjerovali ili ne, širokog srca jedna porodica primila je nas petero, to je golema usluga bila u taj vakat. Druga porodica u svoju kuću primila je rahmetli dedu i nanu, pa je moja jedna sestra prešla kod njih. Zatim smo našli jednu napuštenu muslimansku kuću u poluruševnom stanju, s dosta cigle unutra. Uspjeli smo je koliko-toliko dotjerati i tu smo se svi spojili“, kaže nam unuka hanume Alijinice.
Redžiba Halać nam govori da joj je svekar Alija, nakon što se Rifet nije vraćao kući, rekao kako moraju nešto učiniti da se ostavi još jedno prazno mjesto u Brezi za njegovog nestalog sina, pokraj nišana već ukopane mu braće. Priča nam da joj je u toj situaciji dosta pomogao još jedan heroj otpora – komandant Hašim Spahić – koji je podnio zahtjev da se zatrpa raka i sačeka trenutak pronalaska Rifeta Halaća. Godinama kasnije, po braći Halać nazvana je ulica preko puta općinske zgrade u Vogošći.
“Zanimljivo je da mi uopće nismo znali da je proces preimenovanja ulice u planu. Sadik Čutura, veliki čuvar sjećanja na poginule heroje odbrane naše države, jednog dana kontaktirao je moga sina Senida da ga pita jesmo li saglasni s ovom inicijativom. Objasnio je o kojem dijelu Vogošće je riječ i pitao nas da li nam odgovara. Mi smo rekli da odgovara, zašto da ne. U svakom slučaju, lijepo je kada se ljudi sjećaju onih koji su bili tu kada je bilo najteže”, govori nam.
Priča nam i to kako se nana Sejda Halać, kada je primila vijest o smrti sinova, “okamenila” i od tada sve do danas nikada nije zaplakala.
“Mi smo svi, kolektivno, pali u bandak kada su nam došli iz komande da prenesu vijest o pogibiji. Svi osim, vjerovali ili ne, svekrve. Ona je jedina išla od jednog do drugog, dozivala nas, davala vode i šećera. To je nevjerovatan sabur. S druge strane, rahmetli svekar od tog trenutka više nije bio isti čovjek. Kada sam došla sebi, vidjela sam da je čupao kosu i da je udarao glavom o zid. Tako da on nije mogao ni živjeti više od nekoliko mjeseci… On je, znate, imao leukemiju, a ljekari su ustanovili da je uzrok bio neurološke prirode. On je bio u bolnici u Zenici, ja sam ga lično odvela i ostavila ondje, a mi smo nakon što smo ga ostavili mogli doći samo do prozora. Znam da bi on milio prozore kada bismo došli i smiješio nam se. Išli smo svake subote i nedjelje“, ispričala je Redžiba Halać o velikom saburu koji je uvijek imala njena svekrva Sejda Halać, za koju kaže da ima i veliko srce.
“ŽIVJETI SE MORA”
“Moram reći“, nadovezala se Redžiba Halać, “da je svekrva dosta zapostavljena. Mi smo još mladi, skupit ćemo se i pomoći ćemo, ali niko nikada nije došao da je obiđe, pita kako je i treba li joj nešto. Kao da ta žena uopće ne živi. Naprimjer, moja majka ima sina, ima nekog ko će joj biti tu kada zatreba, a ona nema nikoga. Moj sin radi od jutra do sutra i jedva sebi stiže. Njoj nema ko drva da doveze i iscijepa. Stvarno je sramota. Čak je i moj sin, kao mašinski tehničar, dijete šehida, dugo bio na birou. O kćerki, koja je po zanimanju frizerka, da i ne govorim. Danas smo svi vezani za privatni sektor, trudimo se i radimo. Najvažnije je da smo svi sretni u svojim poslovima, sa svojom korom hljeba. Ni za koga od nas nije bilo mjesta u javnom sektoru, dok neki, koji nisu vidjeli Bosnu i Hercegovinu do 1995. godine, a kamoli ratne strahote, danas dobijaju sve, a djeca, i generalno porodice boraca i palih boraca, pate. Mada se mi ne žalimo. Allah, dž.š., svima je propisao sudbinu i svako ima svoju nafaku. Samo da svekrvi Sejdi pohizmetimo dok je živa, mi ostali se snađemo”, dodala je supruga rahmetli Rifeta Halaća uz napomenu da su se i one, kao supruge, snalazile kako su znale i umjele.
Hanuma Alijinica, za kraj našeg susreta, izrekla je rečenicu koja joj je, prema vlastitom priznanju, bila glavni podstrek da nastavi dalje – “Živjeti se mora.” Vratila se nakratko priči o životinjama, koje su joj ostale vrlo bitne u životu.
“Šta ću, živjeti se mora. Mada se ne žalim, hvala Allahu dž.š. na svemu. Nabavili su mi štake. Ne mogu puno hodati, ali izađem napolje do kokoši. Imam dvije-tri koke i moram oko njih. Uzela sam od komšije, rekoh daj da imam bilo šta živo. Nikada nisam dopuštala samoj sebi da pokleknem. Imam čak i mačku koju hranim. Do prije nekoliko godina držala sam i koze, sve dok sam mogla micati. Sinove i supruga mi ništa ne može nadomjestiti, to je naravna stvar, ali radom nekako sama sebi barem nakratko skrenem misli s onoga što mi je sudbina donijela. Išla sam i na Nabožić, kada god bude program u znak sjećanja na bitku za Nabožić, ali zbog starosti već nekoliko godina ne mogu”, zaključuje Sejda Halać, hanuma Alijinica.
(stav.ba/MIRZA ABAZ)
