Potez goraždanskog privrednika Emira Hubjera da svima koji žele zasijati obradive površine u BPK Goražde omogući sadni materijal i mehanizaciju, te ljude koji će obaviti posao od “sjetve do žetve” u gradu na Drini ocijenjen je kao najbolji odgovor na trenutni udar na standard građana.
Poljoprivreda je na koljenima, sve manje obradivih površina, podsticaji nedovoljni, a mehanizacija i sjemenski materijal preskupi.
Sve to u vrijeme najveće globalne krize na koju BIH nema precizne odgovore već prazna skladišta, svjestan je i ovaj privrednik koji živi na relaciji Goražde – Hamburg, no siguran je da je krizu moguće prebroditi.
Samo za tri dana 420 osoba se odazvalo na njegov poziv, a Hubjer tvrdi da će naći način i odgovoriti adekvatno. To znači besplatan sjemenski materijal svih vrsta žita i upotreba mehanizacije na pripremi zemljišta kao i žetva zasijanih kultura.
Lijek je slana voda – znoj
“Nadamo se da ćemo sve ispoštovati, jedino vremenski i količinski može da se dogodi kašnjenje, a u tom slučaju ćemo naći drugi način da ono što smo obećali ispoštujemo s naše strane, da ne bude kao političari koji stalno obećavaju, sredićemo, vidjećemo… Oni koji se jave trebaju nam samo pokazati parcelu za sjetvu i mjesto da smjestimo gotove proizvode. Ovo je tek početak. Imamo još projekata u planu, ali ne bih da to otkrivam jer se ljudi opuste i čekaju. Tu naviku moramo izbaciti. Lijek za sve je slana voda, znoj, a ne morska voda”, smatra Hubjer.
Niti jedan pedalj zemlje ne bi trebao ostati nezasijan smatra ovaj privrednik koji je odlučio napraviti nešto što do sada nije niko uradio.
“Svi znamo da je jedna država nezavisna kad je zasijana, a mnogi ljudi nisu u mogućnosti da obave sjetvu. Zato da pokušamo mi ‘zeznuti’ one koji su poručili robu u našu državu. Vrijeme je da narod i obične firme mogu parirati i smetati Vladi BIH koja samo uvozi, već da jednom i sami počnemo proizvoditi i da to njima ostane višak, a nama da postane navika, da prestanemo sa čekanjem i neradom. Mi sve možemo, samo nam treba motiv, plan i koncept. Jedino u BIH hodamo pogrbljeni, stidno, svuda po svijetu naš narod se dobro pokazao, vrijednim radnicima. To me podstaklo da se bacimo na proizvodnju kako bi manje hrane uvozili. Želio bih biti jedna mrvica, kuglica koja će izazvati veliku lavinu našeg naroda u dijaspori, da probudimo svijest naše dijaspore. Nisu dužni svi praviti neke velike firme, objekte dovoljno je kad svog brata u BIH zaposlite i date mu hljeb u ruke, da može svoju familiju izdržavati”, govori Hubjer.
Ističe da u Njemačkoj 92 posto privrede zavisi od malih privrednika gdje zaposleno od jedne do četiri osobe.
“Mi trebamo samo prepisivati kako napredne zemlje rade, a dolazimo u situaciju gdje će hrana biti samo za bogate ljude, jer već velike zemlje idu po siromašnim zemljama zakupljuju zemlju i onda oni diktiraju i govore šta da se zasadi, šta da se radi i šta da se njima izveze jer oni su svjesni kakva situacija dolazi i koliko će hrana biti skupa.Mi ćemo dati primjer da se naša BiH ne može zakupiti, ali se može obraditi. Da ne bude da i ovaj put mi zadnji skontamo, kad se sve desi, kad svi potpišu ugovore, svi nađu gdje će izvoziti, jedino mi kaskamo”, kaže Hubjer.
Planovi za povratak
Emir Hubjer je u Hamburgu završio kao maloljetnik uoči samog početka agresije na BIH, a iza njegovog uspjeha stoje godine napornog rada i prepoznatljiv bosanski inat.
“Kad je bilo najgore Bosni ja nisam mogao pomoći kako sam želio da pomognem, ali mogu na ovaj način. Ulaganjem u svoju zemlju ja sam ostvario snove. Uložio sam blizu pet miliona maraka, imam troje djece i želim da svoju djecu vratim ovdje i da oni nastave raditi na relaciji Njemačka -BIH. Ovdje se bavimo trgovinom, ali se mislimo širiti, i početi sa nekom proizvodnjom”, kaže Hubjer.
I dok u Goraždu trenutno zapošljava između 15 i 17 ljudi, u Njemačkoj ima građevinsku firmu koja zapošljava 50-tak radnika. Po struci je mehaničar mašina i mašinskih postrojenja, međutim sadašnji posao započeo je kao obični radnik.
“Planove sam poslije posla nosio kući i proučavao, radio sam na sebi i vremenom dobio grupu ljudi koju sam vodio, pa veću grupu i uvidio da oni što imaju firme nisu ništa pametniji od mene. Došao sam na ideju da i sam počnem da se bavim ovim poslom. U Goraždu imamo dva objekta, također oko 7000 kvadrata pod najlonom i mnogo još obradive zemlje, kombajne i mehanizaciju u sklopu firme. Sve radimo i dan i noć, mi smo jedina firma koja ima svjetla u plastenicima, što se ne može stići po danu završi se u noći. Ja dolazim iz takve porodice gdje je poljoprivreda bila dodatni posao i to je naša tradicija. Meni je čast biti na usluzi narodu i državi, naša država je nezavisna onoliko koliko samu sebe može prehraniti. Naš narod odlazi masovno, jel moguće da im se ne može pružiti minimum sigurnosti, omladini posao. Narod odlazi zbog nepravde, ovo sve što sliježemo ramenima i šutimo čekaće nas za 20, 25 godina isto kao što se sada dešava da dolaze da nas liječe doktori bez diploma, što su nam ministri podobni, a ne sposobni. Naša djeca ispaštaju zbog naše šutnje, zbog grešaka koje smo pravili i koje nam se ponavljaju”, kaže Hubjer.
Dok ljudi masovno odlaze iz Bosne i Hercegovine, Hubjer planira i dalje ulagati u svoju državu.
“Od 12 mjeseci pet provedem u BIH, prvenstveno u Goraždu, mislimo se širiti iako smo svjesni da će to biti sporije vraćanje novca. Svjesni smo da je ovo na duge staze i da bi mnogo drugačije bilo da smo uložili u Hamburgu, ali svoja država je svoja. Narod nije svjestan dok ne preživi, svi mi trebamo ići, ali ko god ode i vrati se dobro je, ko god ode i ostane taj je zalutao. Nikad nisam bio u dilemi Bosna ili Njemačka, definitivo Bosna i to je to”, kaže Hubjer.
(klix.ba)
