Autor: Muhamed Mahmutović, književnik i novinar
Više od dva mjeseca sam boravio u domovini. Mnogi susreti će mi ostati u trajno lijepoj uspomeni, a posjeta džematu Podlugovi mi se izdvaja u svakom sjećanju na proteklo vrijeme godišnjih odmora, pa sam o tome odlučio ostaviti pisani trag.
Taj novoformirani džemat, kojeg predvodi dobri imam Asmir ef. Salihović, po mnogo čemu je jedinstven, a džematlije bi sve kolektivno mogao nazvati – dobre duše, jer iz svakoga od njih izvire neobična dobrota, usprkos mnogim nedaćama koje su iscrtale duboke bore na licima i onih kojima je za bore prerano.
To je džemat, kojeg većinom čine muhadžiri iz Podrinja.
U ovom mjestu opjevanom zbog samo jedne lokalne željezničke stanice, našli su se nakon agresije na našu domovinu i mislili kao svako što misli da tu borave privremeno.
U nekim neuslovnim prostorijama su se družili i obavljali vjerske obaveze, vodili djecu u mekteb, dok nisu postale premale i potpuno neuslovne za sve veći broj vjernika. Vijećali su članovi džamijskog odbora sa svojim vjernim imamom Asmir efendijom i donijeli utopijsku odluku da sebi naprave džamiju!
Većina ih je sa malim ili nikakvim redovnim primanjima, ali su ubrzo sakupili novac i krenuli u potragu za kupovinom odgovarajućeg zemljišta. Našli su odgovarajući komad zemlje i kupili od Srba, a zatim veoma brzo utemeljili džamiju gdje je nikad prije nije bilo!
Ali nisu oni htjeli bilo kakvu džamiju, oni su željeli – ljepoticu, pa su tako i nazivali zidine koje su rasle napornim radom džematlija i finacijskim sredstvima koje su ko zna kako izdvajali.
Niko se nije žalio na umor, a gladnih nije moglo biti, jer su mnogi donosili radnicima bolje obroke nego su kod kuće ostavljali i tako je ljepotica dobivala već svoje prve obrise.
Tad su radovi malo zastali, jer tamo gdje nema, ni car ne može uzeti, a pauzu su iskoristili da se dogovaraju kako dalje i donijeli jednu mudru odluku, da im ef. Salihović pokuša pronaći sponzore za završetak radova u nekoj od prijateljskih islamskih zemalja.
Ovom hairli insanu je to veoma brzo pošlo za rukom i uz pomoć dobrih ljudi iz Kuvajta, a priskočila je u pomoć i Vakufska direkcija pa je ljepotica je završena. Kad joj je trebalo dati službeni naziv, niko se nije mogao sjetiti boljega od toga da ostane – ljepotica!
U tu ljepoticu sam pozvan da govorim omladini nakon omladinskog iftara i kasnije ostalim džematlijama prije teravije, što je za mene najljepši doživljaj perioda o kojem pišem.
Znao sam da je omladina džemata jako aktivna i obrazovana, pa sam se posebno i spremao za predavanje u kojem je akcenat bio na tome čemu najviše teže – znanju, iz Kur’anskih pripovijesti i mog ličnog iskustva.
Ta divna omladina možda nije čula od mene ništa novo, ali su slušali sa velikom pažnjom da je vrijeme određeno u tu svrhu proletjelo kao san. Spontano se dogovorismo da to nastavimo nekom drugom prilikom, a onda se svi zajedno pridružismo ostalim džematlijama.
Mnogo puta sam imao priliku obraćati se velikim skupovima. Nisam nikad imao strah ili tremu pred nastup ili za vrijeme nastupa, ali sam ovdje cijelo vrijeme obraćanja osjećao opasnost da me glas izda i klimave noge na kojima sam stajao pred tim dobrim ljudima.
Nisam imao memorisan govor, pa sam u vrijeme obraćanja mogao zagledati oči neke nene ili dide iz kojih je kao što rekoh na početku izbijala neviđena dobrota, usprkos neviđenom zlu kojeg su preživjeli.
Osjećao sam se tako mali i beznačajan pred njima, da mi se u glavi nekoliko puta rodilo pitanje, a ko si ti, mali Božji robe, da staneš pred te dobre duše i govoriš?!
Govorio sam o svemu po malo i nekako sam to priveo kraju. Cijelo vrijeme uporedo mi se u glavi ponavljala priča njihovog imama o tome šta su preživjeli i sa koliko ljubavi su gradili svoju ljepoticu.
Dok sam obraćanje privodio kraju rodila mi se silna želja da krenem ih redom grliti i ljubiti kao najrođenije!
Ljepoticu je projektovao jedan od naših najboljih arhitekata Mufid Garibija, a ona je priča sama za sebe. U ogromnom prostoru nema nijednog stuba, a sa neobičnog stropa osvjetljena je sa devedeset i devet lampi, kao simbolika na Allahova lijepa imena!
Na otvoru je rekoše bilo nekoliko hiljada ljudi, ali niko nije ostao gladan. Svi restorani su taj dan spremali hranu kao i obično, ali su je dijelili besplatno, a džematlije su pred svoje dobre duše poslale pedesetak kurbana.
(Rijaset.ba)
