Tog 9. novembra 1993, dan u improviziranoj školi na sarajevskom Trgu ZAVNOBIH-a, na broju 18, počeo je kao i svaki drugi…
Učiteljica Fatima Gunić u ruci je držala kredu, a oko nje su sjedili učenici različitih godina, sretni što su u školi i što bar na tren mogu zaboraviti rat i užase kojima su bili okruženi.
Istovremeno će neko, s položaja agresora u Nedžarićima, ispaliti granatu koja će tog dana na najužasniji način prekinuti jedan školski čas.
Učiteljica će umrijeti s kredom u ruci, a živote će izgubiti i mališani koje je voljela i učila da budu radoznali, bolji ljudi – Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić. Vedad Mujkanović umrijet će s olovkom u ruci…
U masakru su još teže ili lakše ranjena još 23 učenika.
Dženana Tanović, majka ubijenog Vedada, ranije se prisjetila ove, najbolnije priče njenog života: “Geler granate pogodio je mog Vedu u glavu dok je prepisivao pjesmicu s table. Dan prije bio je sretan, jer mu je učiteljica zaključila sve petice. Imao je samo devet godina i devet mjeseci, a danas bi bio odrastao čovjek.”
Danas ta škola nosi naziv Fatima Gunić, po učiteljici koja je ubijena sa svojim učenicima tokom školskog časa. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene su 42.
Kao trajni znak sjećanja na ove đake i učiteljicu, u zgradi OŠ Fatima Gunić otvorena je i spomen-soba, u kojoj su izložene fotografije ubijenih, njihova odjeća, igračke…
(radiosarajevo.ba)
