Tokom agresije na Bosnu i Hercegovini nestalo je 1300 djece. Većina je pronađena, ali potraga za 327 djece, među kojima i 29 beba, traje već 33 godine. Nedostatak informacija i šutnja otežavaju pronalazak.
Već 33 godine Esad Tufekčić iz Višegrada traži posmrtne ostatke svoje djece, Ensara i Elme, spaljenih 26. juna 1992. zajedno s još 85 osoba u kući na Bikavcu. Ensar je imao nepune dvije, a Elma pet godina. Sa Ensarom i Elmom je zapaljena i njihova mama.
Ensar je, priča njihov otac, “bio osmanče, bio je živahan, čvrst i stabilan”. Elma je bila malo mršava, dodaje, ali živahna, trčkarala, dodaje njihov otac. Posmrtni ostaci su im premješteni na nepoznatu lokaciju, a učesnici i svjedoci zločina i dalje ćute. Esad Tufekčić vjeruje da će njegove prijeratne komšije progovoriti: “Žao mi je što niko od tih, koji znaju to, neće da kažu, da sebe rasterete, da daju neki doprinos da čovjek nađe, da stavi tačku na to sve.
“Pored njenih posmrtnih ostataka pronađena je malena zlatna naušnica što je sugerisalo da je djevojčica, a to je naknadno potvrdila i DNK analiza”, otkriva Emza Fazlić, glasnogovnica Instituta za nestale osobe. Iz Instituta podsjećaju da se lokacija masovnih grobnica može prijaviti i anonimno. Samo jedan poziv i priziv savjesti, nekome može pružiti utjehu, bez koje živi četvrtu deceniju. Više u reportaži Deutsche Wellea, na OVOM LINKU.
(radiosarajevo.ba)
