Naslovnica BIH Adnan Zec je kao 13-godišnjak preživio ranjavanje u Ahmićima: Vojnik HVO-a me...

Adnan Zec je kao 13-godišnjak preživio ranjavanje u Ahmićima: Vojnik HVO-a me pitao “gdje ćeš mali”

Adnan Zec (Foto: E. M./Klix.ba)
Buregdzinica Tepsy Ilijas Dstore Ilijas
U Ahmićima se danas obilježava 31. godišnjica stravičnog zločina koji je počinjen nad civilnim stanovništvom. Preživjeli, tada 13-godišnji Adnan Zec, za Klix.ba se prisjetio 16. aprila 1993. godine.

Dok je obilazio šehidsko mezarje u Starom Vitezu, Zec je kao i svakog 16. aprila jecao i brisao suze koje su padale iznad bijelih nišana. Kao 13-godišnjak gledao jekako pripadnici HVO-a ubijaju njegovu cijelu porodicu, a sam je preživio rafal s leđa.

“Ujutro u pet sati roditelji su nas probudili i rekli da ustanemo i izlazimo napolje. Skočili smo iz sna, istrčali u hodnik, čuli smo detonacije, kao da je bio zemljotres, pucalo se na sve strane. U jednom trenutku se kuća zapalila, ali roditelji su uspjeli ugasiti vatru pa smo sišli u hodnik i sakrili se ispod stepeništa. Nismo znali šta se dešava. U jednom momentu roditelji su rekli da moramo napustiti kuću od straha da se ponovo ne zapali. Istrčali smo i krenuli jedno za drugom do prve bošnjačke kuće kako bismo saznali sta se dešava”, govori Zec.

U bijegu od rafala, detonacija i čega sve ne, izgubio je roditelje iz vida, dok je trčao ka kući komšije Zijada gdje su mu rukom pokazivali otac i majka.

“Roditelje sam u jednom trenutku izgubio iz vida, pa sam ih ponovo vidio, tada su mi pokazali da trčim prema kući Zijada. Nakon 50 metara začuo sam rafal, komšija Zahir je bio ubijen, a iznad njega je bio vojnik HVO-a koji me pitao ‘Gdje ćeš mali?’, ja sam odgovorio da bježim jer puca i on mi je odmahnuo. Prošao sam nekih 40 metara gdje su bila trojica drugih vojnika HVO i isto su me pitali i rekli da se vratim nazad”, govori Zec te nastavlja:

“Čim sam se okrenuo, rafal je ispaljen u mene. Dva metka su me pogodila u noge, nisam ih osjetio više. Pao sam kao pokošen. Roditelji su 15-ak metara bili od mene, otac je molio da njega ubiju, da puste majku sa djecom, ali su naredili tri puta “Pucaj, ubij, ubij”. Dva rafala i moji su bili ubijeni.”

Osam dana je ležao u jednoj kući gdje je uspio dopuzati i sakriti se. Istakao je da je gledao kako se ubija identitet Bošnjaka i postojanja onih koji su tu živjeli.

“Osmi dan sam vidio vozila UNPROFOR-a i puzajući, klecajući iz jedne kuće sam došao do njih da bi me odvezli u bolnicu. Vrijeme je prošlo, presuđeni su odgovorni, ostaje veliki broj direktnih izvršilaca, a da li je moglo se spriječiti – mislim lično da jeste. To jutro su prolazili transporteri UN-a i imao se uvid da se nešto dešava, možda nisu znali obim, ali su mogli nešto direktno spriječiti. Žalosno je što je ovoliko ljudi ubijeni i spaljeni”, pojasnio je Zec.

Kaže da je teško očekivati suživot od onoh koji veličaju današnji dan i ono što se dogodilo.

“Kao 13-godišnjak da preživite sve to je teško, ali sve te potencira da živiš dalje. Težak je suživot, vratiti se na ognjište. Živite u okruženju gdje ni 31 godinu poslije ne priznaju zločin i veličaju ga. Vratio sam se u Ahmiće, imao sam prijetnji, bio sam izmješten jer sam bio svjedok tribunala. Danas volim doći, budem često tu, s porodicom, ali težak je suživot gdje se veliča 16. april i gdje vam ne žele iskreno izraziti saučešće i s nama živjeti dalje”, zaključio je Zec.

(klix.ba)