Ni za što ne bih zamijenio BiH! Često je govorio, pa ponovio i u „Svakodnevnici“ Hayat TV.a, pof.dr. Franjo Topić. Bez obzira na mnoge nedaće, poteškoće, sve što se događalo ostao je u Bosni i Hercegovini. I reći će da ova zemlja nikada nikome nije bila tijesna.
Uvijek je u njoj bilo mjesta za sve dobronamjernike koji je nose i čuvaju srcem. Prof.dr. Topić jedan je od takvih.
Bilo je sretan što je ponovo na Hayatu, ovoga puta u emisiji naše Dalile Omerović.
Više puta sam bio na Hayatu. Uvijek je bilo lijepo. Imalo je to odjeka – ponosno govori profesor.
Za svaku bolest je važan duh i glava. Ako je čovjek u redu sa dušom i glavom uredu, teško može ozdraviti. Ja sam prebolovao lukemiju. I sada imam nekih problema. Nosim se sasvim dobro. Nisam pesimista. Znajte da lijekovi nisu dovoljni. Teško im je prihvatiti bolest. Davno sam shvatio i prihvatio da je bolest sastavni dio ljudskog života. Što to prije prihvatimo, lakše ćemo se s time nositi. Treba biti pozitivan i širiti dobrotu i optimizam – priča prod.dr.Topić.
Prisjetio se i svog djetinjstva. Bila su tada potpuno drugačija vremena, navike, pravila…
Roditelji nikome nisu dali da ide u inozemstvo, nisu dali u partiju. Moji su nakon desetak, petnaest godina imali po dvije kuće, zemlje nakupovali… Ali ja se time nisam bavio jer nisam ništa ni uzimao kada se dijelilo – iskren je on.
Posebna je priča za život u vrijeme komunizma.
Tada se nije javno moglo ići u crkvu, ljudi koji su bili na funkcijama (vojska, policija, učitelji). Kod nas su se ubijali ljudi i bez sudova. I sada neki pokrivaju te zločine. Zločin je zločin. Dok se ne suočimo s njima, ne može se riješiti. Sedamdesete godine su bile lakše. Ali znam da jesvako selo imalo doušnika. Sjećam se da je kod mene jednom došao kolega sa italijanskim registracijama. Odmah je neko pozvao policiju koji su provjeravali ko mi je došao – nastavlja on u „Svakodnevnici“.
Mojim roditeljima je bilo drago što sam upisao vjersku gimnaziju. Tako sam se opredijelio gledajući svoga svećenika. Prije nije bilo auta, već su dolazili svećenici sa konjima. U meni se rodila želja da budem svećenik, da budem u činjenju dobra. Bitniji dio društva su vjerski službenici to moramo znati – ističe on.
Kasnije je život posvetio obrazovanju. Odlazi u Rim.
Godinu dana sam bio u župi u Derventi. Tamo je tada bilo 8.000 Katolika, sada ih nema nekoliko stotina. Imam posebni osjećaj za čitavu Posavinu. Onda su me poslali u Rim. Bio sam tamo šest godina. Nije dobro kada čovjek zna, onda je opasno. Ja imam preko 6.000 svojih knjiga. To nemaju neke gradske biblioteke. Svi smo mi fundamentalisti u biti. Nije realno da su svi isti, iste boje kože, vjere… Pomirimo se da je različitost normalna, čak ni blizanci nisu isti. Ne treba se ljutiti, već to prihvatiti kao najnormalnije. Danas imate preko 6.500 jezika. I šta sad… treba se ljutiti zbog toga? U Rimu sam doživio katolicitet. 1978. godine tamo su bile 42 nacije, od Južne Afrike do Koreje. Studij je bio težak jer su me poslali bez poznavanja ijedne italijanske riječi. Pripremao bih se, učio, ali nikad se ne zna kada će koga i gdje poslati. Kada sam tamo sve završio vratio sam se u Sarajevo i počeo predavati na Teologiji – priča prof.dr.Topić.
Vraćajući se u Sarajevo izabran je za predsjednika Napretka.
Protivio sam se da budem predsjednik, ali eto izabrali su me. Došao je brzo rat. Kada je počeo ovdje mi smo se registrirali. Posvetio sam se tada njegovom radu. Naša je Teologija otišla na Brač, Bol, ali ja sam ostao u Sarajevu i nisam se pokajao i nipošto ne bih dao to iskustvo. Svako ko je ovdje bio u ratu mogao je poginuti ili biti ranjen. Pomagali smo ovom gradu koliko smo mogli. Mi smo radili kao da rata nema.
Ako je čovjek gladan, nemojte ga pitati koje je vjere, nacije. Dajte mu komad kruha. Nisam pušač, ali sam vidio kada su ljudi u najgora vremena bili gladni, najvažnija im je bila cigareta. Napredak je je ’93. godine podijelio 12.000 kutija cigareta. Bili smo dobri sa Fabrikom duhana. Uspijevali smo osigurati dosta hrane, pića. Borili smo se. Sarajevo ne bi bilo gladno da nije bilo opkoljeno – naglašava on.
Ovdje nije problem vjera, već nacija, nastavlja naš sagovornik.
- To je odgovornost političara da ne siju mržnju među ljudima. Ima i mržnje dosta, da se ne zavaravamo. Društvo nije apstraktna kategorija, ono je društvo svih nas. Trebamo mi činiti što je do nas, bolje, da činimo dobro – priča Topić.
Ni za što ne bi zamijenio Bosnu i Hercegovinu. Ponosno to govori.
- Ostao sam u Sarajevu iako sam imao puno drugih ponuda, ali nisam želio nigdje. BiH je komplicirana. To su tri svijeta. Htjeli ili ne, postoje tri svijeta i to je naša prednost, ali i teret. Tada su i na referendumu 1992. godine, Srbi bili protiv, željeli su ostati u Jugoslaviji. Kako god da je danas bolje je nego da smo ostali recimo u Srbiji. Znamo šta nije prihvatio Milošević i njegovi – kazao je, između ostalog, prof.dr. Franjo Topić u emisiji „Svakodnevnica“.
Novu „Svakodnevnicu“ gledajte već ove subote od 18 sati.
(A.Saletović/hayat.ba)
