Oćevija, živopisno selo u vareškom kraju možda je i posljednje u Evropi koje je do danas, u vrijeme modernih tehnika i fabrika, sačuvalo tradicionalni, srednjovjekovni način kovanja željeza.
Selo je smješteno na planini Zvijezdi na otprilike pola puta između Vareša i Olova. Donedavno je do njega vodio makadamski put. Poznato je po kovačnicama koje se pokreću snagom vode. Mještani kažu da su to posljednje kovačnice koje rade na srednjovjekovnom, tradicionalnom principu u Evropi.
Put do Oćevija je posebna priča. Prolazak kroz pećinu Stijene, koja je prije četrdesetak godina proširenu kako bi kroz nju mogli prolaziti i automobili poseban je doživljaj. Mrak, a nakon toga predjeli prekriveni snježnim pokrivačem. Vozite se kroz neki sasvim drugi svijet. Tišina, mir i spokoj…
U kotlini se pruža malo selo Oćevije kroz koje protiče riječica Oćevijica. Ona je zaslužna za kovačnice, poredane jedna do druge. Ispred kovačnice porodice Jozeljić ekipu Anadolu Agency (AA) dočekuje sin Dražen. Vatra u kovačnici je već spremna. Otac Mijo i Dražen počinju sa radom, ali i pričom o zanatu koji danas i nije cijenjen kako u BiH tako i šire.
Mijo se kovanjem željeza bavi od malih nogu. Još kao 15-godišnjak o kovanju učio je od svog oca. Sve generacije muškaraca u porodici Jozeljić su bili kovači.
“To je tradicija stara 500 do 600 godina. Ne postoje dokumenti kada su se počeli baviti time. To je tradicija koja je išla sa koljena na koljeno. Kao dječak sam počeo donositi starijima ručak i polako sam učio”, ispričao je Mijo za Anadolu Agency.
Kako prije nekoliko stoljeća, tako i danas potomci porodica kovača u svojim kovačnicama i dalje obrađuju željezo na isti način na koji su to radili njihovi preci.
“Oćevije su uvijek bile poznate po kovačima. Nekada je bilo kovačnica i u obližnjim selima ali nisu mogle opstati. Bilo ih je i u Varešu ali mi imamo hladni i topli izvor vode tako da nam nikada zimi nije ledila voda. Najviše smo zbog toga i opstali. U drugim mjestima zaledi voda i ne može se raditi”, kazao je Mijo.
Prema njegovim riječima, nikada nisu imali problema sa radom.
“Nema nigdje više ovog sistema na vodu. U BiH nema nigdje da se kovačnice pokreću na vodu. Mi još primjenjujemo sistem kovanja koji se primjenjivao i prije više od 500 godina ali je teško opstati na ovom vremenu”, ispričao je Mijo.
Kako kaže, teško se uklopiti u današnji sistem, kada tehnologija sve odrađuje.
“Posla ima. Radimo svaki dan kao i prije 20 godina ali je došlo vrijeme da ne znamo kako da opstanemo. Žao nam je odustati od ovog zanata jer je to tradicija”, poručio je Mijo.
Najčuveniji njihovi proizvodi su sač i peka, ali kuju i potkovice, lopate, motike, ašove, trnokope…
“Što se tiče kvaliteta nigdje nema ovakvih proizvoda. Ima proizvoda od dvije do 200 maraka”, ispričao je Mijo u razgovoru za Anadolu Agency.
U bivšoj Jugoslaviji bilo je malo gradova koji su kao Vareš imali toliko majstora, kovača, tokara, bravara… Bio je rudnik, livnica i željezara. Sve je danas uništeno i prestalo sa radom u poslijeratnim godinama. Ostaje samo nada da će neko nekada ponovo pokrenuti industriju u ovom nekada bogatom kraju.
(AA)