Ovih dana svjedoci smo velikih rasprava oko samoubistva mladića u Sarajevu. S obzirom da je u toku istraga vezana za okolnosti tog nemilog događaja, ja neću govoriti o samom tom činu, ali želim da iznesem stav i odnos islama prema fenomenu suicida.
Prema statističkim podacima u svijetu svakih 40 sekundi jedna osoba izvrši samoubistvo. Kada je u pitanju stanje u našj zemlji prenijet ću podatke koje je objavio jedan naš dnevni list pozivajući se na zvanične statističke podatke u u kojima se kaže:
Od 1996. god do danas u našoj zemlji samoubistvo je izvršilo gotovo 9000 osoba. Međutim, i pored tako velikog broja samoubistava Bosna i Hercegovina ne smatra se državom s visokom stopom samoubistava. Stopa od 12,3 na 100.000 stanovnika zabilježena 2011. godine niža je nešto od prosjeka Evropske unije koji iznosi 13,5. Osim toga i u samoj Bosni i Hercegovini postoje izuzetno velike entitetske razlike u broju i stopi samoubistava. Tako je Federacija 2011. godine imala stopu od svega 7,3 čime je bila među deset zemalja s najnižom stopom samoubistava u Evropi. Iste te godine Republika Srpska sa stopom od 22,2 svrstavala u evropske rekordere, odmah iza Litvanije (33,4) i Mađarske (24,6).
U Republici Srpskoj sedmično načini samoubistvo pet osoba, a u Federaciji se jedno samoubistvo bilježi svaki drugi dan. Pri tome u Federaciji živi preko milion stanovnika više nego u RS-u.
Razlozi za porast ili pad stope samoubistava u svakoj zemlji su različiti. Na to utiču društvene i ekonomske prilike, učešće u ratovima, promjene mentaliteta te intervencije država na preventivi i liječenju tog fenomena. Mi u Bosni i Hercegovini smo u neposrednoj prošlosti preživjeli rat a relacija između ratnih trauma i samoubistava dokazana je, reklo bi se, u beskrajno mnogo istraživanja i ona je danas aksiom.
Dokazano je da u više od 90 % slučajeva samoubistva su povezana sa psihičkim stanjem osobe, i to najčešće sa gubitkom nade koja je u osnovi prisutna kod svakog čovjeka i koja nam pomaže da lakše prevazilozimo svakodnevne probleme. Statistika kaže da se muškarci čak četiri puta više odlučuju na suicid nego žene. Brojni su faktori koji osobu navode na suicid kao što su gubitak nečeg velikog i značajnog u životu te osobe, griža savjesti, osjećaj napuštenosti i usamljenosti ili velike nepodnošljive nepravde i agresivnosti i sl., ali ovdje nam nije cilj nabrajati te povode nego samo želimo ukazati da su povodi različiti i mnogobrojni i da se tom fenomenu treba ozbiljno i studiozno pristupiti.
Ono što mi kao vjernici trebamo također znati jeste da je značajan faktor koji utiče na stepen samoubistva jeste i vjersko ubjeđenje ljudi. Ranije smo spomenuli da jedan od glavnih razloga koji dovodi do samoubistva jeste gubitak nade i želje za životom. S druge strane vjera je nada, ona čovjeka uči da svaki problem sa kojim se susreće ima rješenje i kraj. Nekada je put do tog rješenja dug i težak. Nekada čak i nema adekvatnog rješenja na ovom sviejtu ali vjera čovjeka uči da je sve u našem životu do roka određenog i da svemu ima kraj.
Pogledajmo šta Kur’an kaže o fenomenu suicida. Vrlo jednostavno i potpuno jasno Uzvišeni Allah nam u suri En-Nisa’ kaže: “i ne ubijajte se!” Međutim, da li je dovoljna samo ova zabrana, pa da se riješi ta opasna i pogubna pojava među ljudima. Nije, savremena istraživanja nam ukazuju na nužnost ulijevanaja nade i optimizma kod osoba koje su se razočarale u život i koje su veoma blizu da izvrše suicid. Sa takvima se mora blago i sa puno milosti postupati. Zato nije ni čudo da Sveznajući Allah nakon što je zabranio samoubistvo u istom ajetu kaže: “Allah je, doista, prema vama milostiv.”
Ovim pozivom punog milosti, optimizma i nade Uzvišeni otvara vrta svakom čovjeku bez obzira šta uradio da se može pokajati i popraviti jer kako što smo ranije rekli neki ljudi se odluče za samoubistvo zbog griže savjesti nakon greški koje su počini u svome životu. Takvima Allah poručuje da se mogu obratiti svom milostivom Gospdaru. Poruka ovog ajeta je također da u kakvoj god se situaciji nalazili trebamo biti svejsni da mi imamo milostivog Gospodara koji zna za nas, i koji će nam ako mu se obratimo dati izlaz iz te situacije bez obzira koliko ona u našim očima bila teška i bezizlazna.
Ako nastavimo čitati Kur’an dolazimo do sljedećeg ajeta tj. 30 ajet sure En-Nisa u kojem Uzvišeni Allah kaže: “Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.”
Kakva je poruka ovog ajeta i zašto se sada ovo spominje? S obzirom da se ljudi razlikuju pa se neki ljudi ne odazivaju na poziv milosti Uzvišeni Allah upozorava da samoubistvo nije dozvoljeno i žestoko prijeti onima koji se odluče da sebi oduzmu život jer život je nakon blagodati upute najveća blagodat koju je Allah podario čovjeku. Podarivši čovjeku život Allah mu je stavio i obavezu da ga čuva. Jedna od šet temeljnih vrijednosti koje šerijat štiti svakom ljudskom biću bez obzira na polnu, etničku, nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost jeste i pravo na život. Stoga je Uzvišeni Allah strogo zabranio bespravno odizmanje života bilo da se radi o ubistvu ili samoubistvu.
U suri El-Isra’ čitamo: “I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva!“, a u suri En-Nisa’: “I ne ubijajte se. Allah je, doista, prema vama bio milostiv.” Analizirajući predanja o samoubistvu velika većina islamski učenjaka je konstatovala da je samoubistvo jedan od najvećih grijeha, ali da ono ipak ne izvodi iz vjere i osoba koja ga počini tretira se muslimanom. Oni svoje stavove temelje, između ostalog, i na sljedećim predanjima.
Muslim bilježi da je nakon Vjerovjesnikove, s.a.v.s. hidžre, hidžru učinio i Et-Tufejl b. ‘Amr u društvu jednog čovjeka iz njegova naroda. Nisu se mogli prilagoditi na život u Medini, pa se ovaj čovjek razbolio, pao je u očaj i oštrim predmetom presjekao zglobove na ruci. Iskrvavio je i umro. Et-Tufejl b. ‘Amr ga je jedne noći usnio u lijepom izgledu, s prekrivenim rukama, pa ga je upitao: „Šta je Gospodar tvoj s tobom učinio?“ „Oprostio mi je zbog moje hidžre koju sam učinio Njegovom Vjerovjesniku“ – odgovorio mu je. „Zašto držiš prekrivenim svoje ruke?“ – upitao ga je. „Rečeno mi je: „Nećemo ti popraviti ono što si sam uništio“. Et-Tufejl je Božijem Poslaniku a.s. ispričao svoj san, na što je on rekao: „Allahu naš i njegovim rukama oprosti.“
En-Nevevi komentarišući ovaj hadis kaže da je u njemu dokaz za veliko pravilo kod učenjaka Ehli sunneta da onaj ko izvrši samoubistvo ili učini neki drugi veliki grijeh, pa umre prije nego se pokaje za taj grijeh nije nevjernik, niti se za njega kaže da će trajno biti u džehennemskoj vatri, nego je on prepušten Allahovoj volji, – da mu oprosti ili ga kazni – shodno riječima Uzvišenog: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga kome On hoću.”
U drugom događaju se kaže da je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., donesen čovjek koji je sam sebe ubio pa mu on nije klanjao dženazu rekavši: “Što se mene tiče, ja mu neću klanjati dženazu.” (Muslim i En-Nesai’) Dženazu su mu ipak klanjali ashabi što znači da su ga tretirali muslimanom jer dženaza se ne klanja nevjerniku. Ne klanjanjem dženaze Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazao je na pogubnost tog čina i na taj način ljude odvraćao od njega.
Iz prethodnih predanja može se zaključiti da je samoubistvo veliki grijeh i da za taj čin slijedi žestoka patnja na budućem svijetu. Da bi neko bio okarekterisan kao samoubica uvjetuje se njegova punoljetnost i umna zrelost kao i postojanje namjere samoubistva. Samoubica će biti kažnjavan u džehenenmu onim sa čime je oduzeo sebi život. Takvoj osobi se klanja dženaza, ali ugledni ljudi iz naroda mu ne bi trebali klanjati dženazu, da na taj način skrenu pažnju i upozore na veličinu tog grijeha. Dozvoljeno je tražiti oprosta za samoubicu.
Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš, 8.1.2016. godine
